Dan Republike Srpske, praznik ili parastos?

09 January, 2014
|

Danas je 9. januar. Dan Republike Srpske. Živim već 20 godina u Banjaluci, administrativnom centru Republike Srpske. Po Ustavu, glavni grad Republike Srpske je Sarajevo.

Pokušavao sam cijeli dan da se uzdržim od bilo kakvih komentara u javnom prostoru, tako i na društvenim mrežama, na temu obilježavanja ovog – praznika. Trudio sam se da objektivno sagledam sve ono što sam danas mogao vidjeti, kako na ulicama Bnajaluke, u izvještajima medija, tako i u direktnom prenosu gustog rasporeda događaja na kojem je danas bilo bitno biti, povodom ovog – praznika.

Dan je na izmaku i mislim da sam vidio sve što se moglo vidjeti o proslavi i obillježavanju Dana Republike Srpske.

A Dan Republike je – praznik. A praznici se valjda slave.

Osjećanja, stavovi i slike su mi totalno pomiješani. Na trenutak imam osjećaj da se danas u Banjaluci obilježavao neki parastos ili kakav istorijski događaj, sličan onim koji se obilježavaju obavijeni aurom „da se nikad ne ponovi“. Ni u jednom trenutku i ni u jednoj slici nisam mogao da vidim da se radi o proslavi nekog rođendana, posebno ne proslavi 22 godine postojanja Republike Srpske. Nigdje veselja, slavlja, radosti, zajedništva. Sve se to svelo na neko uobičajeno oblježavanje nekog datuma koji je sam po sebi važan samo da bi se trista do petsto odabranih zvanica pojavilo i fotografisalo na nekoliko različitih lokacija. Jutarnja liturgija u Hramu Hrista Spasitelja, svečana akademija u Banskom dvoru i svečani prijem u zgradi Vladi Republike Srpske. Nisam prisustvovao tim događajima i ne mogu ih detaljno komentarisati – samo sam pratio direktan prenos svečane akademije i izvještaje s ostalih događaja, ali nisam siguran da su baš svi mediji uspjeli da propuste da prenesu slavljenički duh sa tih događaja. Više vjerovatno mi djeluje da tog duha nije ni bilo.

Ispred Hrama Hrista Spasitelja oko 11 sati vidio sam najviše dvjesta ljudi, unutra je možda moglo biti prisutno još dvjesta. A u crkvi su u tom trenutku bili patrijarh srpski Irinej, predsjednik Republike, Milorad Dodik i svi drugi zvaničnici Republike Srpske. Mislim da bi posjeta patrijarha bilo kojoj crkvi u Bijeljni, Doboju, Gacku, Prnjavoru i bilo kom drugom gradu ili opštini okupila najmanje nekoliko hiljada ljudi. A u sunčano januarsko jutro, krsna slava Sv. Stefan i Dan Republike Srpske u Banjaluci su okupili maksimalno pet stotina ljudi.

Nažalost, razlog tome nije što je Banjaluka svjetska metropola u kojoj se svaki dan nešto „veliko“ dešava. Nije Banjaluka ni sjedište Patrijaršije, ni austrijska prestonica s rekordnim brojem državnih praznika. Ilustracija pet stotina ljudi koji slave najveći (i jedan od pet, ali zapravo jedini) republički praznik govori da nešto nije u redu. Da građani možda nemaju osjećaj pripadnosti. Da možda ne postoji osjećaj zajedništva. Da možda ne razumijemo svi isto taj praznik. Da nemaju svi građani Republike Srpske osjećaj o čemu je riječ. Da 9. januar vide kao samo još jedan dan u kojem ne moraju na posao ili u školu (oni koji idu u školu ili – imaju posao). Osjećaj za taj praznik nemaju čak ni oni u Banjaluci koji su u šetnji mogli da vide policijske patrole i delegacije u službenim automobilima. Kako li ga osjete onda u Čajniču, Gacku, Trnovu, Šipovu ili Derventi, gdje za Dan Republike nije bilo ni patrola, ni službenih delegacija.

Šta nedostaje? Već godniama pokušavam u razgovorima, kako s političiramima, tako i s novinarima i stručnjacima ukazati na problem nepostojanja identiteta i zajedničkih vrijednosti.

Šta su naše vrijednosti? Šta je naš identitet? Šta je identitet Republike Srpske? Da li tih pet stotina ljudi koji su obilježili današnji praznik zna nešto više o identitetu i vrijednostima Republike Srpske? Zašto onda ta saznanja ne podijele s ostalih milion i trista dvadeset šest hiljada ljudi koji ovdje žive? Koje su to vrijednosti koje povezuju Krajišnika, Semberca, Hercegovca, Sarajliju, Posavca, Romanijca? Ili je osjećaj pripadništva Republici Srpskoj ekskluzivno pravo tek pet stotina probranih ljudi? Ako postoji otklon prema vrijednostima Bosne i Hercegovine, a koje su to onda vrijednosti koje Republiku Srpsku razlikuju od BiH, od Federacije, od bilo koje druge zemlje i prostora, osim toga što svi drugi imaju neki identitet? Šta poručujemo drugima o nama? Zašto se bunimo kad gledaju kroz nas? I kad nas pogledaju, ponekad stave u fokus, zašto nam nije pravo kad nas vide kroz ružne bremenite filtere i nazivaju prostorom koji je dom „agresora“, „genocidnom tvorevinom“? Šta drugo možemo da očekujemo kad se nismo potrudili da ponudimo bilo kakvu drugačiju sliku? Zapravo, bilo kakvu sliku. Odgovora na ova pitanja nema, a nažalost nisu ih pokušali naći ni oni kojim je to bio ili je još zadatak. Zato me raduje da postoje mladi ljudi koji su ovome pristupili na stručan način i koji će serijom rasprava pokušati da daju odgovore na ovo pitanje. Raduje me jer postoje mladi ljudi koji osjećaju pripadnost Republici Srpskoj i koji će identifikovati njen identitet i njene vrijednosti. I koji će htjeti i znati kako da ih podijele s drugima – u Republici Srpskoj i izvan nje. I koji će znati kako se slavi Dan Republike. I slaviti ga sa svim građanima Republike Srpske.