Intervju Reporter 2010

Opoziciji u RS je neophodan remont – Intervju za Magazin Reporter – oktobar 2010

20 December, 2013
|

 

Iako je u većini zemalja u svijetu sa višestranačkim sistemom uobičajeno da predizborne kampanje budu obilježene istraživanjima javnog mnjenja, to se nije dogodilo u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini uoči izjašnjavanja građana 3. oktobra, ukoliko se ne računaju dvije potpuno promašene i deplasirane «ankete» koje je uradio beogradski «Stratedžik marketing», jednom za potrebe NDI, a drugi put «samostalno». U razgovoru za «Novi Reporter», direktor agencije «Prime Communications» Dragan Močević objašnjava zbog čega se njima, kao vodećim ovdašnjim profesionalcima u tom poslu, sa kancelarijama u Banjaluci i Sarajevu, ovog puta niko nije obratio za dragocjene usluge: «’Prime’ je u proteklih osam godina pokazao da nikada nikome nećemo dozvoliti da manipuliše našim istraživanjima. S obzirom na to da svi znaju da s nama ne mogu mijenjati ni zareze, ni procente, kao i zbog toga što svi u strankama i međunarodnim organizacijama znaju da od mene nikada neće dobiti 10 ili 20 procenata novca natrag u gotovini, nisu nas ni zvali. S druge strane, jasno i glasno sam krajem prošle godine poručio da nikome nećemo raditi kampanju ni po koju cijenu, tako da sam mirno pratio šta se dešava i apsolutno sam sretan zbog takve odluke.» Međutim, Močević je, u stručnom smislu, bio prisutan na Internetu. Razmišljanja o posljednjim izborima i kampanji zapisao je na http://blog.prime.ba, a skoro sve njegove procjene su se obistinile.

 

Močević ne dijeli uvjerenje niza političkih i medijskih aktera u RS i BiH da je protekla kampanja bila naročito žestoka: «Ovo ne samo da nije bila najprljavija kampanja, nego je vjerovatno bila najmirnija i najkorektnija. Na predizbornim skupovima političari jesu izgovarali teške riječi o konkurentima, ali, ta tenzija nije se prenosila na njihova medijska suočavanja, koja gleda mnogo veći broj ljudi. Kao izuzetak, pomenuo bih to da se u Banjaluci, a moguće i u ostatku RS, neposredno uoči izbora pojavio jedan negativan promotivni materijal o Mladenu Ivaniću. U isto vrijeme, opozicija je napravila materijal o kandidatima SNSD-a koji zaista možemo nazvati fašističkim. Jer, ukoliko na letku napišeš da su nečije žene Hrvatice i muslimanke, to je igranje na najgore porive. To je jedini momenat u ovoj kampanji kojeg će se vjerovatno zastiditi i njegovi autori. Mislim da bi bilo dobro da javnost sazna ko stoji iza tog materijala. Sve ostalo bilo je u domenu uobičajenog. Takva kampanja, najblaža do sada, pokazala je drugu dimenziju – da se potvrdilo da su građani umorni od izbora. Na izbore izlazi slična struktura stranački opredijeljenih, a među apstinentima ostaje istih 45 odsto. Pošto je izlaznost bila gotovo identična kao i na izborima 2006. i 2008. to je definitivno pokazalo da nisu urodile plodom brojne kampanje, koje su finansirale međunarodne organizacije u BiH. Faktor koji je sprečio da izlaznost bude još manja jeste pojava pet – šest novih partija na političkoj sceni RS, uglavnom sa liderima koji su poznati od ranije. Oni su motivisali više od 50.000 ljudi koji su glasali za Čavića, Kalinića, Krstu Jandrića, Krsmanovića, Našu stranku i naprednjake. To je ključni doprinos ovakvoj izlaznosti, a ne kampanje koje sam pomenuo.»

 

Novi Reporter: U kolikoj mjeri je finansijski aspekt uticao na izborne rezultate vlasti i opozicije u Republici Srpskoj?

 

Močević: Taj faktor gotovo da uopšte nije uticao na ove izbore. Vlast je, kao što je i svaka vlast radila prije, koristila resurse koji joj se nalaze na raspolaganju – od službenih automobila do odličnih odnosa sa medijima. S druge strane, opozicija treba da istraži i sazna ko su lopovi u njenim redovima. Jer, određene opozicione partije u protekle tri godine dobile su iz budžeta po dva, tri ili četiri miliona maraka. Gdje su nestale te pare, ako je tačno da sada nisu imali dovoljno sredstava za kampanju? Očigledno je da pojedine stranke stalno pričaju o kriminalu i korupciji unutar vladajuće koalicije, a u sopstvenim redovima odnose se na isti način prema novcu. Ni kod njih nema tendera, prave se direktne pogodbe, biraju se ponuđači po rođačkim i kumovskim linijama, ne postoje transparentni izvještaji o tome, plate zaposlenih u tim strankama natprosječno su visoke u odnosu na primanja građana. Iako bi generalni sekretari i ostali funkcioneri u tim strankama sada trebalo da budu smijenjeni zbog lošeg rezultata, ništa se neće desiti. Prema mojoj procjeni, opozicija je sa sredstvima od jednog do dva miliona maraka bez problema mogla da napravi fantastičnu kampanju kojom bi pobjedila Dodika i njegove koalicione partnere. Oni to nisu znali da naprave i tu je poenta. Nisu čak koristili ni potencijale Interneta, koji je besplatan.

 

Da li su u međunarodnim organizacijama znali šta rade, kada je riječ o kampanji u RS?

 

Oni su uložili veliki novac, kako javno, tako i kroz finansiranje skrivenih projekata. Kada kažem – javno, mislim na to da su najznačnije međunarodne organizacije u BiH, poput NDI i fondacija «Fridrih Ebert» i «Konrad Adenauer», u protekle dvije godine organizovale desetine seminara sa brojnim predavačima iz Evrope i regije, s ciljem da obuče njihove favorite kako da vode kampanju. To je bilo posebno intenzivno tokom posljednjih osam – devet mjeseci u slučaju NDI, kroz čiju obuku su prolazili aktivisti Partije demokratskog progresa, Demokratske partije, Nove socijalističke partije i Naše stranke. Ako pogledamo rezultate izbora, možemo da kažemo da je samo Dragan Čavić, odnosno, DP, to pametno iskoristio i obučio određeni broj sopstvenih ljudi da kvalitetno realizuju kampanju. Pri tome, ne mislim da je Demokratska partija imala status miljenika, već da je inteligentno upotrebila te edukativne resurse i u kombinaciji sa Čavićevom prepoznatljivošću u RS u posljednjih 13 godina napravila veoma solidan rezultat. «Fridrih Ebert» je radio i sa SNSD-om i sa drugima, «Konrad Adenauer» takođe. Ali, veoma bitno je pomenuti da je USAID ogroman novac, a radi se više miliona maraka, dao Centru civilnih inicijativa, koji je bio zadužen da ta sredstva kasnije rasporedi podobnim opozicionim medijima i nevladinim organizacijama. Onda su se desili promašaji, a sada ih definitivno možemo tako nazvati, jer nisu ostvarili cilj, iako sam ih ja nazvao promašajima prije dva mjeseca. Govorim o «Pritisku», o kampanjama Centra za humanu politiku, kao i o nekim drugim kampanjama, za koje se ni danas ne zna ko stoji iza njih, poput «Narodne kancelarije» i kampanje «Levat». Ustvari, svi mi znamo da su to kampanje koje su trebale da direktno doprinesu boljem rezultatu Naše stranke i Nove socijalističke partije u RS.

 

Koliko je u tim kampanjama bilo nepoznavanja mentaliteta sredine i mehaničkog kopiranja iskustava iz drugih zemalja?

 

Ne previše. Tu se postavlja pitanje netransparentnosti dodjeljivanja i trošenja tog novca. Mi moramo da znamo da u Sarajevu, u uticajnim međunarodnim organizacijama i ambasadama, sjede ljudi koji odlučuju gdje će se rasporediti ta sredstva. Oni su isprepleteni sa različitim nevladinim organizacijama i već deset godina jedni drugim diluju novac bez ikakvih rezultata. Sada je svima potpuno jasno da je međunarodna zajednica željela promjene u BiH – da se riješi Milorada Dodika, SNSD-a i nekih drugih stranaka, odnosno, da umanji njihov značaj. Kada bismo analizirali koliko je novca potrošeno u ovoj deceniji na taj način, siguran sam da bismo došli do iznosa većeg od 40 miliona, pa čak i 50 miliona maraka, a sada vidimo da nisu uspjeli. Tokom posljednje dvije godine potrošeno je više od pet miliona maraka na upumpavanje u različite nevladine organizacije. Znači, amabasade SAD i najvažnijih zemalja EU u Sarajevu, kao i predstavništva Evropske komisije i vodećih međunarodnih organizacija, čvrsto su povezani sa nevladinim sektorom, a sistem netransparentnosti i korupcije u tom dijelu razvijen je do te mjere da su ovi koji kradu po našim državnim institucijama mali miševi za njih. Oni su to doveli do perverzije, do savršenstva, jer imaju mehanizam da sve to prikažu kao uredno funkcionisanje. Sada se pokazalo da su spiskali ogroman novac i ni oni nikome neće odgovarati. Vrijeme je da nam NDI, «Fridrih Ebert», «Konrad Adenauer», američka ambasada, USAID i CCI kažu koga su i s koliko novca finansirali u ovoj kampanji i pripremama za izbore. Sve dok to ne urade, građani RS i BiH neće im vjerovati i ponovo će glasati i za Milorada Dodika i za Bakira Izetbegovića i za sve druge za koje su glasali.

 

Kampanju SNSD-a, između ostalog, obilježilo je odsustvo Milorada Dodika iz televizijskih suočavanja sa protivkandidatima u trci za funkciju predsjednika RS. Kako ocjenjujete takvu odluku?

 

Dodik je u ovoj kampanji napravio par veoma pametnih poteza, od toga da ne ide u duel s protivkandidatom, do toga da su u javnost vrlo često izlazili različiti spinovi. Pri tome mislim na najave da će se u slučaju slabijeg rezultata praviti koalicija sa SDS-om, da je to izvjesno. Isto tako, veoma je mudro, iako je prvobitno ocjenjivano kao greška, to što Dodik nije izlazio s imenom budućeg premijera, mada je kao neko ko je bio potpuno siguran u sopstvenu pobjedu morao da zna kome će povjeriti mandat. Međutim, znajući da su sva potencijalna imena, koja su bila u opticaju, mogla da izazovu nove kontroverze, on je inteligentno prećutao taj podatak. Ključno je to što se Dodik nije trudio da odgovara na optužbe opozicije u vezi s nekim, nazovimo ih tako, neuspješnim projektima vlasti. Da je odgovarao, otvarao bi nova pitanja i ulazilo bi se dublje u tu problematiku, tako da je on zaista vješto izveo tih nekoliko predizbornih poteza.

 

Da li je Milorad Dodik konstantno imao prednost nad Ognjenom Tadićem u predizbornom periodu?

 

U junu 2009. SNSD i Dodik imali su 70 procenata podrške opredijeljenih glasača, a taj rejting sa svakim kvartalom padao je za oko 10 odsto, tako da se u aprilu 2010. prvi put spustio na 35 odsto. Sa određenom obradom, takav nivo može da se podigne na 42 do 43 odsto. U toj situaciji, moglo se smatrati da dvije trećine građana nisu bile spremne da podrže njegovu vlast, odnosno, Dodika kao predsjednika RS. Ognjen Tadić i Mladen Ivanić imali su mnogo veće šanse za pobjedu u aprilu ove godine nego Dodik.

 

Kada dolazi do preokreta? 

 

Onog trenutka kada aktuelno rukovodstvo SDS-a, koje iza sebe ima nekoliko poraza na izborima, odlučuje da će i ovu kampanju raditi na način na koji su radili, odnosno, amaterski. Sve je učinjeno suprotno od onog što je trebalo da se radi u kampanji za Ognjena Tadića. Ustvari, ništa nije učinjeno, jer oni nisu imali kreativno rješenje za bilbord do tri dana uoči izborne kampanje. Završili su kampanju bez TV spota za predsjedničkog kandidata. Ključne stvari su to da koalicija «Zajedno za Srpsku» nije imala zajednički izborni štab, niti usaglašene nastupe, a o programu da ne govorim. SDS, PDP i SRS u kampanji nisu imali nikakvih dodira. U aktuelnom izbornom rezultatu treba analizirati nekoliko parametara. Tadić je dobio oko 215.000 glasova. To je otprilike isto što su on i Ivanić zajedno dobili 2007. protiv Rajka Kuzmanovića, jer su tada imali 210.000 glasova. Znači, Dodik je trebao motivisati mnogo veći broj ljudi da glasaju. Ovo su bili izbori na kojima su se ljudi opredijeljivali za Dodika i protiv Dodika, a ne izbori za SNSD ili SDS. Spoznaja te činjenice bila je jedini način da se Dodik pobjedi. U tom kontekstu, opozicija je imala totalno promašenu kampanju i dovela sebe u mnogo goru poziciju, time što su doživjeli poraz u Doboju i Bijeljini. Vidjećemo ko će u rukovodstvu SDS-a ponuditi ostavke zbog poraza u svojim gradovima ili izbornim jedinicama. Ili će se opet tražiti novi unutrašnji neprijatelji i novi krivci za poraz. Sada se u SDS-u razmišlja o koaliciji sa SNSD-om, a glasači SDS-a dali su im glas isključivo zato što su protiv SNSD-a, pa će biti zanimljivo čuti objašnjenje zašto se odjednom «ploča» okrenula, a SNSD postao poželjan partner.

 

Šta zaključujete ukoliko posmatrate izborne rezultate RS kroz lokalnu prizmu?

 

Opozicija često ima naviku da kaže da je vlast Milorada Dodika «režim». U vezi s tim možemo se slagati ili ne slagati, ali, ukoliko upotrebimo taj termin, režim se ne može pobjediti u direktnom obračunu, već tako što ćeš mu postepeno uzimati male poluge vlasti. Konkretno, DOS nikada ne bi savladao Miloševića da prije toga nije osvojio Beograd, Niš i Novi Sad. Tek kada su godinama imali vlast u velikim gradovima, uspjeli su da smognu snagu da na nivou cijele Srbije pobjede Miloševića. Ne želim da povlačim paralelu, ali, moram da kažem – dok opozicija ne bude vladala Banjalukom, neće vladati Republikom Srpskom. Ako ne sačuvaju Bijeljinu, Doboj i Istočno Sarajevo, gdje su sada na vlasti, i ne dođu u poziciju da se bore da imaju većinu u najvećem gradu RS, onda ovoj opoziciji slijedi totalni remont. U tom slučaju, ne treba da računaju da će ni do 2018. osvojiti vlast na republičkom nivou.

 

Zbog čega opoziciona sinergija nije bila dovoljna ni da Mladen Ivanić pobjedi Nebojšu Radmanovića u gotovo izjednačenom duelu za funkciju srpskog člana Predsjedništva BiH?

 

Iako čitava priča o rezultatima na tom nivou u momentu dok razgovaramo još nije gotova, zbog velikog broja nevažećih listića i prebrojavanja glasova poštom i u odsustvu, treba reći da je Mladen Ivanić imao veliku šansu. Međutim, opet ću se vratiti na ključnu stvar – sukobi u opoziciji, koje je najvećim dijelom generisao SDS, doveli su do poraza kako Ivanića, tako i Tadića i cijele te opozicione koalicije. Mislim, prije svega, na ličnu netrpeljivost koju je Bosić iskazao prema Čaviću, sukob sa Kalinićem, kao i na nepostojanje zvaničnog dogovora da čelnici Nove socijalističke partije, Naše stranke i Srpske napredne stranke jasno i glasno kažu da stoje iza kandidatura Ivanića i Tadića. Sve dok bude pet protivkandidata, vladaće SNSD. Ili, dok se ne promjene izborna pravila, pa se uvede drugi krug, jer bi tada Tadić i Ivanić pobjedili Dodika i Radmanovića. Svakako, teško je povjerovati u toliki broj nevažećih listića, ali, glavni uzoci poraza g. Ivanića leže u neradu opozicije i u sukobima koje je SDS stvarao u opoziciji. Umjesto da se opozicija ujedinila u jedinstven front, oni su nastupali kao nekoliko slobodnih strijelaca, sa par zajedničkih nastupa tek u finišu kampanje, što je bilo nedovoljno i kasno. Osim toga, SNSD je tokom prethodnih godina razvio jaku stranačku infrastukturu, sa više od tri hiljade mjesnih odbora, što je posebno došlo do izražaja u primjeni kampanje «siguran glas», koja je rezultirala velikom izlaznošću u posljednja četiri sata glasanja, što je na kraju presudilo u korist Radmanovića.

 

Kako gledate na tezu da je opozicija uložila veliki trud u ovu kampanju, ali da to nije bilo medijski vrednovano na adekvatan način?

 

Prvo, ko gubi, ima pravo da se ljuti. Drugo, tačno je da mediji u RS, uz dva-tri izuzetka, nisu dali odgovarajuću pažnju životnim temama i problemima. Ispada da u posljednje dvije godine kod nas nije postojala nijedna afera. I treće, najvažnije, opozicija je i pod potpunom medijskom blokadom mogla da obiđe po deset puta svakog čovjeka, svako domaćinstvo i svako selo u RS. Međutim, oni su se mjesec dana uoči izbora sjetili da objasne građanima šta žele, umjesto da to rade u protekle četiri godine. Mi smo u junu 2009. radili istraživanje za neke opozicione stranke. Iako su uredno platili to istraživanje, pojedini opozicioni lideri sakrili su to istraživanje od vlastitih partija i nikome ga nisu pokazali. Kada sam im prezentovao te rezultate, rekao sam – ljudi ne poznaju vaš program, morate im objasniti šta predlažete. Složili su se s tim, ali, ništa nisu preduzeli. Da su krenuli u kampanju godinu i po, a ne mjesec dana prije izbora, tada im za poraz ne bi bio kriv ni Milorad Dodik, ni mediji, ni nevažeći listići.

 

U jednoj analizi na vašem blogu, naglasili ste da opozicija u predizbornoj kampanji mora da precizira koga namjerava da postavi na najvažnija ministarska i direktorska mjesta u RS. Sadrži li ta teza otežavajuće okolnosti? 

 

Ne. To je bio ključ za izbornu pobjedu. Građani RS prevareni su do sada nekoliko puta. Ti daš glas nekoj stranci, a ona dovede nekog totalnog anonimusa na vlast. U tome se posebno istakao PDP, pa ti daš glas Partiji demokratskog progresa i Mladenu Ivaniću, a onda ti Ivanić izvuče iz Doboja Dragana Mikerevića, koji postane multimilioner, privatizuje sve što hoće, pokupuje stanove i lokale i onda se još iščlani iz stranke. Dovede ti iz Rogatice Zorana Đerića, koji je i na prošlim i na ovim izborima bio nosilac liste u Istočnom Sarajevu, iako čovjek već 12 godina živi u Banjaluci, što pokazuje elementarno nepoštovanje glasača te regije. Na mitingu, 21. septembra, Đerić govori: «Mi moramo zaustaviti mlade da ne idu iz Rogatice», a on je doveo svoju djecu da žive zajedno s njim u Banjaluci, gdje imaju razne obrazovne, kulturne i sportske sadržaje. Vrati se u Rogaticu, živi u Rogatici, pa se bori za prava djeteta. Pa nam je PDP doveo i Dragana Šolaju iz Foče. Nikada prije nismo čuli za njega, ali, čovjek je bio ministar u dva mandata i u međuvremenu privatizovao razne kompanije. Zato je SNSD iz Trebinja sa liste izbacio Pericu Rajčevića. Ne možeš biti u Banjaluci, a biti nosilac liste u Hercegovini. Ljudi više neće da glasaju ni za PDP, ni za SNSD, ni za SDS, ako ne znaju kakva će biti njihova personalna rješenja poslije izbora.

 

A šta ako znaju, a ne dopadaju im se?

 

Tu je poenta. Već u junu trebali su da izađu u javnost sa listom na kojoj će, recimo, premijer biti Mladen Bosić ili Mićo Mićić, ministar finansija npr. Svetlana Cenić ili neko drugo ime, ministar policije Milanko Mihajlica. Tada su mogli da obznane i koga namjeravaju da postave na funkcije specijalnog tužioca, direktora Investiciono-razvojne banke, kao i na vodeća mjesta u velikim sistemima poput Elektroprivrede, Željeznica i Pošta RS, za koje opozicija tvrdi da loše rade. Onda bi mediji, koji su pod jakim uticajem vlasti, izrešetali te kandidate, pa bi im izvukli sve afere i opozicija bi bila u mogućnosti da sama pročisti tu listu do oktobra. Ali, oni to nisu uradili, niti su ponudili bilo kakav konkretan program, uključujući i javni sektor, koji sam pomenuo. Niko iz opozicije nije se ozbiljno bavio našim najvećim problemom – viškom administracije i previsokim platama u javnom sektoru. Zašto? Zato što nisu htjeli da sami ukidaju privilegije za koje su se nadali da ih čekaju.

 

Kada je riječ o strankama srednje snage u RS, kako tumačite dvije relativno iznenađujuće činjenice – prevagu socijalista Petra Đokića nad Novom socijalističkom partijom Zdravka Krsmanovića i određeni uspon Šešeljevih radikala pod vođstvom Mirka Blagojevića u odnosu na SRS Milanka Mihajlice?

 

Prevagu Petru Đokiću donijela je Partija ujedinjenih penzionera, kao totalna nepoznanica, koje niko nije imao u istraživanjima. Ta koalicija pojavila se dva mjeseca uoči izbora i privukla solidan broj pripadnika starije populacije. Treba znati da su penzioneri uglavnom lijevo orijentisani, nekada su u većini bili i članovi Saveza komunista. Takođe, vjerovatno je i percepcija uspjeha koalicije SPS – PUPS u Srbiji uticala na njih da daju povjerenje sličnom savezu u RS, tako da smatram da su penzioneri u rezultatu Petra Đokića participirali i do 70 odsto. U slučaju radikalskog biračkog tijela, pravi pobjednik nije ni Mihajlica, ni Blagojević, niti naprednjaci. Taj profil birača se, s jedne strane, malo umorio, a s druge strane njihov neprikosnoveni lider u posljednje dvije godine postao je Dodik. U ranom postdejtonskom periodu, ljudi nisu glasali za radikale zbog nekih četničkih uvjerenja, već zato što je u određenim fazama njihova retorika bila najoštrija kada je u pitanju odbrana interesa RS. Sada imate situaciju da tu retoriku, ali i zaista konkretne poteze u kontekstu odbrane RS pravi Dodik. Zbog toga je za jednog radikalskog glasača sada potpuno prihvatljivo da glasa za Dodika, jer je za tu vrstu birača od nekakve ideologije važnije to da RS bude samostalna u što većoj mjeri. Znači, radikalski glasovi nisu se presipali, već ih je pokupio Dodik, kao što je privukao i dobar dio ranijih glasača SDS-a, koji su za tu stranku glasali iz sličnih ubjeđenja.

 

Da li je i za vas bilo neočekivano to što je Bakir Izetbegović izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, pored favorizovanog Harisa Silajdžića? 

 

Malo je nezahvalno da se poslije svega pravim pametan, ali, još u aprilu ove godine na više mjesta u Sarajevu rekao sam da je Bakir Izetbegović jedini predstavnik SDA koji ima harizmu i rejting da postane član Predsjedništva BiH. Za njegov uspjeh, bila je presudna jedna od dominantnih osobina muslimanskog naroda u BiH. To je ta patrijarhalna crta, tradicionalnost i konzervativizam. U tom kontekstu, Bakir Izetbegović je, prije svega, tretiran kao sin Alije Izetbegovića. Kao građanin, mislim i nadam se da će izbor Bakira Izetbegovića malo smiriti strasti u BiH, da ćemo izbjeći tenzije koje su se dešavale i kada treba i kada ne treba. Osim toga, očekujem da će on u naredne dvije do četiri godine u velikoj mjeri nastojati da Stranci demokratske akcije vrati poziciju najjače bošnjačke partije.

 

Može li uspjeti u tome, ako se ima u vidu veliki uspon SDP-a Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića na posljednjim izborima na prostoru Federacije BiH?

 

Ovo je veliki povratak SDP-a na političku scenu BiH. Nebitno je da li će oni biti dio vlasti ili neće, ali, očito je da se ta stranka oporavila, nakon jednog razočarenja koje je vladalo među građanima Federacije i neuspjeha koji je doživjela vlada Alijanse za pomjene, sa SDP-om u jezgru, na početku ove decenije. Da li su građani to zaboravili ili je SDP ponudio nove ljude, ja to ne znam. Ali, prije četiri godine Komšić je postao član Predsjedništva BiH sa 106.000, a sada je imao 315.000 glasova. Naravno, to može biti Pirova pobjeda, kao u slučaju naprednjaka u Srbiji, čiji lider uvijek ima 35 odsto glasova, ali nikada nije na vlasti. Na sličan način, SDP može da se suoči sa takvim problemom, čije je rješenje neizvjesno, odnosno, da u ovom periodu postane nepoželjan partner svima osim, eventualno, SDA. Znači, Dodik neće s njima ni po koju cijenu, neće ni HDZ, pa se postavlja pitanje s kim bi oni formirali vlast.

 

(razgovor vodio: Saša Bižić)