Umjesto uvoda
Ovo je tekst koji sam napisao kao kolumnu za magazin „Novi Reporter“ prije sedam godina. Nažalost, iz teksta bi se moglo zaključiti da sam ga pisao prije sedam dana. Uz male korekcije evo ga ponovo na uvid javnosti. Prosudite sami.

Banjaluka = Split, nigdje veze

Iako sam mislio da ću zadatak pisanja kolumne ispuniti relativno lako jer sam imao najmanje pet potencijalnih tema o kojima bih stavove rado podijelio sa čitaocima „Novog Reportera“, na kraju je ispalo malo drugačije.

Odlučio sam se za tezu koja će sigurno izazvati kontroverze, odnosno, stavovi koje ću iznijeti neće se mnogima dopasti, ili bar to neće sebi priznati. Ali na kraju krajeva, sve što sam u životu radio i zastupao, bilo je tome slično. U potrebu da ovo napišem dodatno me ubijedio moj dobar prijatelj s kojim sam se neposredno pred pisanje kolumne čuo. Kada sam mu saopštio o čemu ću pisati, počeo je da me ubjeđuje da nisam u pravu, da se to ne može porediti itd, ali me je time samo učvrstio u namjeri da ovo napišem, a i dao mi je nekoliko sjajnih šlagvorta.

Naime, već nekoliko godina sam kao i svi ostali koji živimo u Banjaluci (mada se ni drugi gradovi u BiH uopšte ne razlikuju) nezadovoljan sportskim, muzičkim i svim drugim kulturnim sadržajima u gradu. Stalno čekamo da nam neko poznat i popularan dođe u goste, bilo da je u pitanju neki bend, gostujuće pozorište, ili sportski klub. Ovi posljednji godinama nas zaobilaze, dok se za ove prve povremeno nađe neki menadžer ili producent spreman da rizikuje dolazak u Banjaluku i da sa zebnjom čeka finansijski izvještaj poslije projekta. Naravno, ne sporim ni kvalitetne lokalne autore i kulturne i sportske radnike koji se bore u ovoj našoj svakodnevici da nađu svoje mjesto pod suncem. U posljednje vrijeme stalno pokušavam da nađem i ljudima objasnim paralelu između Banjaluke i sličnih gradova. Prvenstveno veličinom grada i brojem stanovnika, jer su nam ostali parametri u posljednjih petnaest godina ipak malo zastarjeli. Pođem od ex-YU prostora, jer to nam je najsličnije, pa Ljubljanu isključim odmah jer je glavni grad, dok Novi Sad i jeste i nije glavni grad (Beograd mu je ipak pred nosom), pa to nije za poređenje.

I tako svaki put dođem do mora tj. Splita. I sad će mnogi, kao i ovaj moj prijatelj, reći: „Pa Split ima more“. Pa šta? Kaže moj prijatelj: „Pa znaš li ti kad je Dioklecijan napravio palatu?“. Pa šta? Po toj logici, u Njujorku i sličnim gradovima ništa ne bi trebalo da se dešava jer je prije 200 godina bio avetinjsko mjesto.
Nego da se vratim na poređenje i objasnim zašto baš Split. Prije svega, jer Split kao i Banjaluka sa okolinom ima oko 250.000 stanovnika. Drugi je po veličini grad u svojoj državi, kao i Banjaluka. Stalno je prisutna teza da ga Zagreb iskorištava i uzima novac, a to vam je kao i priča o Banjaluci i Sarajevu. Ima toga još, ali i to je dovoljno.

I šta je moja famozna teza koja kod mog prijatelja stvori toliko otpora?
Pa to da se na tom prostoru među tolikim brojem stanovnika rađa i živi podjednako isti broj talentovanih ljudi za različite stvari. Sport, muziku, pozorište, medije i sve ostalo. Pohađali smo isti nastavni program, gledali isti TV program, imali isti privredni razvoj i životni standard.

A jesmo li slični? Ni slučajno.

Krenimo redom od pop muzike: Džiboni (Osmi putnik), Oliver Dragojević, Goran Karan, Dino Dvornik, Guliano, Petar Grašo, Severina, „Daleka obala“, Tedi Spalato, Luky, „Magazin“, „More“, Doris Dragović, Marijan Ban i Daleka obala, Tuti fruti bend, Neno Belan i Đavoli, pokojni Zdenko Runjić, „Stijene“ i Zorica Kondža, Danijela Martinović, Jelena Rozga, brojne klape itd.
Sport: „Hajduk“ (treba li dalje), „Jugoplastika“, nekada nikola Pilić a potom Ivanišević, Ančić, sad Branka Vlašić itd.
Pozorište i jeste i nije za porediti. Možda je Smoje doprinio da Split izgradi, zbog TV serija, takav imidž, ali Boris Dvornik je i prije Smoje bio vrhunski YU glumac. Ali i pozorište i balet i opera, i sve ono što sada povratnik iz Beograda Milan Štrljić radi na tom polju, vrijedno je hvale. Ili danas Ante Tomić. Ovima koje sam pobrojao Split je bio grad u kome su se afirmisali, neki su tu došli iz manjih mjesta ali tu su stekli znanje i izgradili prepoznatljivost. A tek desetine drugih mladih i talentovanih ljudi koji su iz Splita došli u Zagreb i postigli uspjeh u svom poslu.

Danas je maltene nebitno (ili bar mnogo manje nego prije) da li se dijete rađa i raste u Splitu, Banjaluci, Han Pijesku, Šipovu, ili nekom američkom gradiću. Informacije su dostupne svima jer TV i Internet ruše barijere koje su prije postojale. Možda je prije bilo bitno ko je seoski učitelj i šta će prenijeti djeci, ali danas djeca imaju pristup svemu što požele. Ipak je stvar u sistemu.

U Banjaluci i RS ne postoji nikakav plan u vezi s tim pitanjem, niti bilo ko radi na tome da se plan napravi. Niko se ne trudi da dovede najbolje „učitelje“ (reditelje, trenere, profesore, glumce) da dođu ovdje na duže staze pa čak i da ostanu i prenose svoja znanja mladim naraštajima. Mnogo je lakše dovesti jednog vrhunskog profesora ili trenera u Banjaluku i obrazovati mnogobrojne generacije, nego rješavati stotine pojedinačnih stipendija i odlazaka u inostranstvo, mada je i to potrebno.
Naravno, razlog je samo jedan – tu se niko ne može „zakopititi“ tj. uzeti procenat od posla, pa nam onda takvi aranžmani i nisu potrebni.
Ni u Njujorku nisu imali Dioklecijanovu palatu, ni mletačku istoriju. Ali smo mi zato skloni da nađemo 1.000 razloga zašto nešto ne može kao u Splitu.

Te nemamo more, te nemamo Dioklecijana, te nemamo Smoju, ali ako tako budemo razmišljali, nećemo ih nikad ni imati. Talenti su tu oko nas, samo uspavani u ovom našem jadu i čemeru koji svakodnevno živimo. Moraju se samo boriti da se u svijetu čuje za njih. Pojedinačnih uspjeha ima (Kratkofil, „Protok“, P. Pećanac, karatisti i sl.), ali njegovo veličanstvo SISTEM, ne postoji. Potrebne su nam promjene, prije svega u glavama onih koji vole da ih zovu „decision makerima“.
Ali to vam već svi ponavljaju. Samo ne oni kod kojih je budžet i moć da to promijene. Pronaći će oni još trista razloga zašto se ne mogu porediti Banjaluka i Split. Osim mora, naravno. Do tada će naši talenti da se presele u razne „splitove“ i neće im pasti na pamet da se vrate u ovu nezahvalnu sredinu.
Čak im ni ja u ovoj kolumni nisam posvetio dovoljno prostora.

I da ipak ne zaboravim. Onaj moj prijatelj sa početka priče, naš je istaknuti političar.

Umjesto zaključka
Banjalučani su mogli zaključiti da su neka imena koja su u tom trenutku bljesnula (poput sportiste P.Pećanca ili Protoka), danas skoro nepoznata. U međuvremenu je Banjaluka u regiji postala poznata po Demofestu, bendu Sopot, GP Jazavac, sada se pokušava probiti Aifel, ali i talentovana djeca u raznim rijaliti šou-programima u regiji, koja bljesnu i nestanu.
Dok sam pisao ovaj dodatak teksta, pitao sam desetak kolega u ofisu po čemu je poznata Banjaluka i niko nije znao ništa da mi navede (Kastel i ćevape ne računam).
U Splitu su poslednjih 5 godina snimljene brojne hrvatske popularne TV serije, mnogi lokalni glumci iz Splita su postali regionalne zvijezde.

A vikipedija kaže da je Split najveći grad u Dalmaciji, drugi po veličini grad u Hrvatskoj. Prema posljednjem popisu stanovništva, sprovedenom 2011. godine, Split ima 178.192 stanovnika.
Nezvanični podaci iz popisa od prije četiri mjeseca kažu da Banjaluka ima 199.991 stanovnika.

Treba li šta još dodati?