
Banja Luka – Split, nigdje veze
Umjesto uvoda
Ovo je tekst koji sam napisao kao kolumnu za magazin „Novi Reporter“ prije sedam godina. Nažalost, iz teksta bi se moglo zaključiti da sam ga pisao prije sedam dana. Uz male korekcije evo ga ponovo na uvid javnosti. Prosudite sami.
Banjaluka = Split, nigdje veze
Iako sam mislio da ću zadatak pisanja kolumne ispuniti relativno lako jer sam imao najmanje pet potencijalnih tema o kojima bih stavove rado podijelio sa čitaocima „Novog Reportera“, na kraju je ispalo malo drugačije.
Odlučio sam se za tezu koja će sigurno izazvati kontroverze, odnosno, stavovi koje ću iznijeti neće se mnogima dopasti, ili bar to neće sebi priznati. Ali na kraju krajeva, sve što sam u životu radio i zastupao, bilo je tome slično. U potrebu da ovo napišem dodatno me ubijedio moj dobar prijatelj s kojim sam se neposredno pred pisanje kolumne čuo. Kada sam mu saopštio o čemu ću pisati, počeo je da me ubjeđuje da nisam u pravu, da se to ne može porediti itd, ali me je time samo učvrstio u namjeri da ovo napišem, a i dao mi je nekoliko sjajnih šlagvorta.
Naime, već nekoliko godina sam kao i svi ostali koji živimo u Banjaluci (mada se ni drugi gradovi u BiH uopšte ne razlikuju) nezadovoljan sportskim, muzičkim i svim drugim kulturnim sadržajima u gradu. Stalno čekamo da nam neko poznat i popularan dođe u goste, bilo da je u pitanju neki bend, gostujuće pozorište, ili sportski klub. Ovi posljednji godinama nas zaobilaze, dok se za ove prve povremeno nađe neki menadžer ili producent spreman da rizikuje dolazak u Banjaluku i da sa zebnjom čeka finansijski izvještaj poslije projekta. Naravno, ne sporim ni kvalitetne lokalne autore i kulturne i sportske radnike koji se bore u ovoj našoj svakodnevici da nađu svoje mjesto pod suncem. U posljednje vrijeme stalno pokušavam da nađem i ljudima objasnim paralelu između Banjaluke i sličnih gradova. Prvenstveno veličinom grada i brojem stanovnika, jer su nam ostali parametri u posljednjih petnaest godina ipak malo zastarjeli. Pođem od ex-YU prostora, jer to nam je najsličnije, pa Ljubljanu isključim odmah jer je glavni grad, dok Novi Sad i jeste i nije glavni grad (Beograd mu je ipak pred nosom), pa to nije za poređenje.
I tako svaki put dođem do mora tj. Splita. I sad će mnogi, kao i ovaj moj prijatelj, reći: „Pa Split ima more“. Pa šta? Kaže moj prijatelj: „Pa znaš li ti kad je Dioklecijan napravio palatu?“. Pa šta? Po toj logici, u Njujorku i sličnim gradovima ništa ne bi trebalo da se dešava jer je prije 200 godina bio avetinjsko mjesto.
Nego da se vratim na poređenje i objasnim zašto baš Split. Prije svega, jer Split kao i Banjaluka sa okolinom ima oko 250.000 stanovnika. Drugi je po veličini grad u svojoj državi, kao i Banjaluka. Stalno je prisutna teza da ga Zagreb iskorištava i uzima novac, a to vam je kao i priča o Banjaluci i Sarajevu. Ima toga još, ali i to je dovoljno.
I šta je moja famozna teza koja kod mog prijatelja stvori toliko otpora?
Pa to da se na tom prostoru među tolikim brojem stanovnika rađa i živi podjednako isti broj talentovanih ljudi za različite stvari. Sport, muziku, pozorište, medije i sve ostalo. Pohađali smo isti nastavni program, gledali isti TV program, imali isti privredni razvoj i životni standard.
A jesmo li slični? Ni slučajno.
Krenimo redom od pop muzike: Džiboni (Osmi putnik), Oliver Dragojević, Goran Karan, Dino Dvornik, Guliano, Petar Grašo, Severina, „Daleka obala“, Tedi Spalato, Luky, „Magazin“, „More“, Doris Dragović, Marijan Ban i Daleka obala, Tuti fruti bend, Neno Belan i Đavoli, pokojni Zdenko Runjić, „Stijene“ i Zorica Kondža, Danijela Martinović, Jelena Rozga, brojne klape itd.
Sport: „Hajduk“ (treba li dalje), „Jugoplastika“, nekada nikola Pilić a potom Ivanišević, Ančić, sad Branka Vlašić itd.
Pozorište i jeste i nije za porediti. Možda je Smoje doprinio da Split izgradi, zbog TV serija, takav imidž, ali Boris Dvornik je i prije Smoje bio vrhunski YU glumac. Ali i pozorište i balet i opera, i sve ono što sada povratnik iz Beograda Milan Štrljić radi na tom polju, vrijedno je hvale. Ili danas Ante Tomić. Ovima koje sam pobrojao Split je bio grad u kome su se afirmisali, neki su tu došli iz manjih mjesta ali tu su stekli znanje i izgradili prepoznatljivost. A tek desetine drugih mladih i talentovanih ljudi koji su iz Splita došli u Zagreb i postigli uspjeh u svom poslu.
Danas je maltene nebitno (ili bar mnogo manje nego prije) da li se dijete rađa i raste u Splitu, Banjaluci, Han Pijesku, Šipovu, ili nekom američkom gradiću. Informacije su dostupne svima jer TV i Internet ruše barijere koje su prije postojale. Možda je prije bilo bitno ko je seoski učitelj i šta će prenijeti djeci, ali danas djeca imaju pristup svemu što požele. Ipak je stvar u sistemu.
U Banjaluci i RS ne postoji nikakav plan u vezi s tim pitanjem, niti bilo ko radi na tome da se plan napravi. Niko se ne trudi da dovede najbolje „učitelje“ (reditelje, trenere, profesore, glumce) da dođu ovdje na duže staze pa čak i da ostanu i prenose svoja znanja mladim naraštajima. Mnogo je lakše dovesti jednog vrhunskog profesora ili trenera u Banjaluku i obrazovati mnogobrojne generacije, nego rješavati stotine pojedinačnih stipendija i odlazaka u inostranstvo, mada je i to potrebno.
Naravno, razlog je samo jedan – tu se niko ne može „zakopititi“ tj. uzeti procenat od posla, pa nam onda takvi aranžmani i nisu potrebni.
Ni u Njujorku nisu imali Dioklecijanovu palatu, ni mletačku istoriju. Ali smo mi zato skloni da nađemo 1.000 razloga zašto nešto ne može kao u Splitu.
Te nemamo more, te nemamo Dioklecijana, te nemamo Smoju, ali ako tako budemo razmišljali, nećemo ih nikad ni imati. Talenti su tu oko nas, samo uspavani u ovom našem jadu i čemeru koji svakodnevno živimo. Moraju se samo boriti da se u svijetu čuje za njih. Pojedinačnih uspjeha ima (Kratkofil, „Protok“, P. Pećanac, karatisti i sl.), ali njegovo veličanstvo SISTEM, ne postoji. Potrebne su nam promjene, prije svega u glavama onih koji vole da ih zovu „decision makerima“.
Ali to vam već svi ponavljaju. Samo ne oni kod kojih je budžet i moć da to promijene. Pronaći će oni još trista razloga zašto se ne mogu porediti Banjaluka i Split. Osim mora, naravno. Do tada će naši talenti da se presele u razne „splitove“ i neće im pasti na pamet da se vrate u ovu nezahvalnu sredinu.
Čak im ni ja u ovoj kolumni nisam posvetio dovoljno prostora.
I da ipak ne zaboravim. Onaj moj prijatelj sa početka priče, naš je istaknuti političar.
Umjesto zaključka
Banjalučani su mogli zaključiti da su neka imena koja su u tom trenutku bljesnula (poput sportiste P.Pećanca ili Protoka), danas skoro nepoznata. U međuvremenu je Banjaluka u regiji postala poznata po Demofestu, bendu Sopot, GP Jazavac, sada se pokušava probiti Aifel, ali i talentovana djeca u raznim rijaliti šou-programima u regiji, koja bljesnu i nestanu.
Dok sam pisao ovaj dodatak teksta, pitao sam desetak kolega u ofisu po čemu je poznata Banjaluka i niko nije znao ništa da mi navede (Kastel i ćevape ne računam).
U Splitu su poslednjih 5 godina snimljene brojne hrvatske popularne TV serije, mnogi lokalni glumci iz Splita su postali regionalne zvijezde.
A vikipedija kaže da je Split najveći grad u Dalmaciji, drugi po veličini grad u Hrvatskoj. Prema posljednjem popisu stanovništva, sprovedenom 2011. godine, Split ima 178.192 stanovnika.
Nezvanični podaci iz popisa od prije četiri mjeseca kažu da Banjaluka ima 199.991 stanovnika.
Treba li šta još dodati?
Ja sam se očigledno “navukla” na ovaj blog sa ovim svojim komentarima klackam između fan-a i stalker-a 🙂 Da, za većinu napisanog bih se mogla složiti, ali ipak mislim da je dosta u pitanju medijski prostor. Postoji dosta subkultura u BL koje opstaju i šire se na nivou društvenih mreža. Nisu zastupljene popularno, jer za to (vjerovtno režimski, neisplativo itd) nemaju prostora. Zašto opera “Safikada” i Muharem Insanić nisu promovisani kao nešto po čemu bi Banjaluka bila poznata? Pisala sam o tom http://www.karadara.net/2014/01/28/sta-se-krije-iza-jedne-obicne-pekare/ , takva osoba je sigurno nesvakidašnja. Evo sad i Catrin Noise koja nema zarade od svoje muzike jer radi drugi posao ali i dalje stvara…dosta banjalučkih fotografa zarađuje online i bori se da dobije prostor za izložbe (koje su posjećene). Pop art market je isto događaj koji traje i okuplja kreativce ali se ljudi smrzavaju u Domu omladine koji je to iz nekog razloga odlukom Grada prestao biti. Papregirl Banjaluka je bez ijedne donirane marke, održan u Staklencu samo na osnovu dobre volje pojedinaca. Dunja Simić, šta je sa njom? Ima ih, možda ne dovoljno ali ih ima.
Hvala Daro 🙂
Tacno je da ima jos zanimljivih ljudi i desavanja ali nisu poznati u regiji. Sto se tice medija tu je cak Banjaluka u prednosti jer ima vise TV i radio stanica od Splita, ima cak 5 dnevnih listova. Sve to Split nema ali ima kvalitetan pedagoški rad sa mladima na svim poljiima, od muzike do sporta. Nisam u postu pisao koliko je tek ljudi iz Splita na veooma vaznim poslovnim funkcijama u Zagrebu, tek su tu odmakli. Ali dobro, blog je tu da otvori diskusiiju, rješenja će morati potraziti oni ciji je to posao. Uz nasu pomoc jer sami ocigledno ne shvataju znacaj tog problema
Molim i drugi put! Da, pedagoški rad je ono što sigurno nedostaje. Diverzitet i ono što se uglavnom naziva alternativom u Banjaluci teško opstaje. Meni je samo dosta kritikovanja nas samih…zato ukazujem na bilo koju svijetlu tačku koju mogu naći oko sebe.
Dragane, dobra kolumna, zaista konkretan osvrt na jadno stanje u Banjaluci, i generalno sistemu u Republici Srpskoj.
E sad, jedan detalj ipak je jako bitan a nije naveden, iako je vise nego ocigledan – Banjaluka, i cijela BiH, bile su zahvacene strahovitim ratom. Prezivljavao je kako je ko znao, bjezali su ljudi, stigli su neki novi… U to vrijeme, u Splitu se ekipa uredno kupala u moru, razvijala se, isla na studije u Zagreb, putovala svijetom bez viza, razmjenjivala iskustva… A sta je Banjaluka, jadna mala Banjaluka, mogla po tom pitanju? Sa jedne strane neprijateljski Zagreb, sa druge strane nimalo prijateljsko Sarajevo i nazovi glavni grad BiH. Sa trece strane Beograd, predaleko. Ostaje Banjaluka sama za sebe, generalno okruzena malim mjestima gdje je stanje jos gore.
Sa druge strane, grad kao grad ni prije rata nije nudio nista pretjerano zanimljivo na bilo kom polju, cast izuzecima. Jednostavno, sredina kao sredina, nije plodna i to je to. Slicno je i u Srbiji, sa gradovima koji su kao provincije danas, tipa Kragujevca ili Nisa, pa opet iz svakog neki veliki bend, neko veliko ime, i kultura koja je kilometrima iznad one u Banjaluci.
Problem sa Banjalukom je upravo taj sto nema konkretnog kulturnog centra, velikog kulturnog centra u blizini koji bi neki uticaj ipak ostavljao. Najblizi gradovi su, zbog rata, neprijateljski, i to je to. Nikad nije postavljen nikakav standard ni u cemu, bendovi nemaju u koje starije da se ugledaju, a nisu kadri da gledaju dalje od Banjaluke (cast izuzecima), publika je neobrazovana, ljudi nisu naslusani muzike, nagledani filmova, kultura je na dnu…
Da ne duzim, ovo ispade vise kao neko iznosenje misli na zanimljivu temu. 🙂 Mislim da bi je tu ipak dosta i stvar do mentaliteta, onog generalnog, sesto godina pod Turcima nije mala stvar, a oni nista ovde normalno nisu ostavili, osim recepata za hranu, i pokoje dzamije. Drugo je kad te drze austrougari, i kad si pod uticajem zapada, nego islama, nazalost.
Dragane,
drago mi je da si na kvalitetan način načeo temu prodaje kulture. Zvuči jako grubo, ali mislim da je realno i lijepo i profitabilno. Često kod nas čujem “pusti kulturu, nemamo od čega da živimo”. Baš i nemamo od čega da živimo zato što nemamo kulturu.
Razvoj zajednice, razvoj društva (koje po mnogim pokazateljima i ne postoji, te zato postoji i ovako veliko nepovjerenje i sukobi u društvu da se ne mogu naći dva čovjeka koji će se oko nečega složiti) nije ni u izmaglici ideja naših lidera. Sad sam mislio da napišem kako tvoj tekst star 7 godina pokazuje da se nismo ni pomjerili za taj period, ali mi dođe važnije pitanje na pamet: jesmo li željeli da se pomjerimo?
Čini se da nam nije u interesu da se gradi društvo i zajednica.
Super tekst!
Ne kaže se uzalud kad gurneš prst u more imaš vezu sa cijelim svijetom! Mi to nemamo, ali elem; živio sam u Rijeci 6 godina. Kultura, njena afirmacija, zainteresovanost za nju od publike je velika. Osim toga postoje ljudi koji prilikom njenog stvaranja nailaze na podršku i publike i gradskih vlasti i privrednih subjekata. To kod nas nema ili je u nedovoljnoj mjeri. Kod nas postoje jedni te isti ljudi koji loše prestavljaju naše stvaralaštvo jer su osrednji umjetnici po mjerilima velikih gradova i njihovih predstavnika. Pogledajte samo Udruženje književnika i sve će vam biti jasno. Nemamo jake producente, (kada je muzika u pitanju) nemamo jaču izdavačku kuću, nemamo razumjevanje i senzibilitet vlasti za oblast stvaralaštva. Sve što nije u simbiozi sa vlastima i partijama jednostavno ne može opstati. Ipak, da ne bude sve loše navešću i primjer poetskog kruga Stihovnica koji dovodi goste (kako pjesnike tako i muzičare) iz Ljubljane, Maribora, Rijeke, Zagreba, Beograda, Novog Sada, Sarajeva, Mostara, Biograda na moru, Zenice i drugih gradova cijele regije, a da nismo dobili ni marku od zvaničnih institucija. Dobijali smo peciva od pekara, vino od vinarija, prostor u Monnet-u, u Staklencu, u hotelu Palas u Banskom dvoru i sve to besplatno i to sve zato što smo prijatelji sa mnogima u gradu koji nas podržavaju jer pravimo program sa svojom poezijom koju cijene ljudi u pomenutim gradovima u kojima smo gosti, a i oni naši. Druga je stvar što se niko ne dosjeti da te naše manifestacije ne snimi i napravi bar polusatnu emisiju. Rijetki su novinari koji su za nas zainteresovani. Napravili smo više nego udruženje književnika za godinu dana nego oni svi (koji su nakačeni na budžet) za par godina. Svo četvoro nas (Enea Hotić, Slobodan Boco Bajić, Vid Vicko Vukelić i moja malenkost) je objavilo svoje pjesme u nekoliko zbornika u Srbiji i Hrvatskoj. Ja sam samo u Zagrebu prošle godine zastupljen u 4-5 zbornika. Itd.. Koliko ljudi to zna? Zašto me niko nije kontaktirao da me pita za moju dramu (jer sam svoje obećanje ispunio, po pravdanju jednog od direktora u pozorištu, kako navodno nemamo modernih domaćih dramskih tekstova koji zadovoljavaju kriterijume) koja je umalo dobila prvu nagradu u Beogradu 2011 (nisam nagrađen jer nisam imao novac da je odštampam na vrijeme, pa ju nije niko ni dobio, čak ni drugu i treću u nizu od pristigla 54 djela) a ovdje je to manje važno itd… I da rezimiram; kod nas politika ubija kulturu, a kultura ako nije u službi politike i ne priznaje se i ne daje joj se značaj kakav joj pripada. Možda sam bio oštar u ovom mom osvrtu, ali zaista mislim da možemo i zaslužujemo bolje! S poštovanjem Darko Tomić – Stihovnica