
Gdje je granica između ličnog mišljenja i poslovne komunikacije na društvenim mrežama?
Internet i društvene mreže su znatno promijenili naš način života i komunikacije ali i donijeli mnogo pitanja, nedoumica i izazova za koje ne postoje rješenja i odgovori „by the book“.
Jedno od pitanja na koje u posljednje vrijeme kontinuirano tražim odgovor je gdje se nalazi granica iz među „privatnog“ i „poslovnog“ u komunikaciji na društvenim mrežama.
Kako na tviteru i fejsbuku možemo komunicirati a da ne ugrozimo svoju privatnost i pravo da kao svaki drugi građanin imamo slobodno mišljenje ili da opet ne ugrozimo svoj posao i kompaniju u kojoj radimo?
Mnogo je tih dilema za koje još uvijek ne postoje pravi odgovori. Mnogi misle da dilema ne postoji.
Ponekad sam i lično sklon da npr. komentarišem izvještavanje medija. Međutim, bez obzira što ja smatram da kao građanin imam pravo na svoj stav po tom pitanju, sigurno je da većina ljudi smatra da je to rekao Dragan Močević, direktor agencije Prime communications. I sve što na društvenim mrežama napišem ja ili neko od usposlenika agencije se nekako adresira na firmu.
S druge strane, svaki pojedinac je ličnost za sebe, ima pravo da kao čovjek i građanin iskaže svoj stav po bilo kom pitanju.
Eh, taj internet.
Do buma društvenih mreža ste mogli po kafanama pričati i komentarisati šta god želite i manje više, nikome ništa. Sada ste odjednom svaku svoju misao putem „zvučnika“ tj. društvenih mreža stavili na ocjenu i sud ostalih koji to koriste.
Pokušao sam da na Proactive 9 u okviru panela „Gdje je granica između javnog i privatnog kod komunikatora“ dobijemo odgovore na ta pitanja ali nam je nekako glavna nit izmigoljila jer ova tema otvara i mnoga druga pitanja.
Sigurno je da je ovo važno i zbog definisanja mnogih internih pravila za upotrebu društvenih mreža u firmama. Razlike od firme do firme mogu biti zaista ogromne zbog specifičnosti posla kojim se bave.
Trudio sam se da npr. nikada ne komentarišem konkurenciju osim čestitki za zanimljive projekte.
Povremeno vidim da novinari veoma negativno komentarišu rad kolega u drugim medijima, način izvještavanja ili neke TV emisije.
Je li prihvatljivo ili nije da novinari negativno komentarišu rad drugih medija?
Možemo li u radno vrijeme biti „fini i pristojni“ i poštovati pravila a nakon 17h „raspaliti“ po svemu?
Smijemo li kao „nezadovoljni građani“ komentarisati rad npr. Vlade ili nekih državnih institucija a da smo i sami zaposlenici neke od takvih institucija?
Iako nam se čini da su svi odgovori jednostavni oni u stvari nisu „normirani“ i svi ih mogu tumačiti na svoj način.
Potrebna nam je diskusija na ovu temu i da čujemo što više stručnih mišljenja. Treba nam to i zbog onih koji tek počinju da rade i zbog studenata koji žele da steknu znanja o ovoj temi. Nadam se da će se što više kolega uključiti i dati svoj komentar i mišljenje o ovoj temi. Vremensko ograničenje nemamo i svako iskustvo i mišljenje su dobrodošli.
Šta vi mislite – koliko uopšte danas imamo pravo na javno iznošenje vlastitog mišljenja, gledano u kontekstu posla kojim se bavimo?
Generalno, u mnogome zavisi način na koji smo izrazili svoj stav, ali kada kritikujemo kolege nikada ne treba da zauzimamo poziciju savršenih i bezgrešnih.
Za mene nije prihvatljivo da novinari negativno komentarišu rad drugih medija i to ne smatram saučesništvom. Ukoliko vam je stalo da skrenete pažnju kolegi da ne radi nešto kako valja postoje i bolji načini od javne prozivke, koja se uglavnom svodi na ismevanje.
Ovo je interesantan tekst koji tretira veoma važnu temu i otvara jednu značajnu diskusiju.
Mislim da je granica između privatnog i poslovnog totalno zamagljena i mogućnost kreiranja problema samo jednim neodmerenim postom ili komentarom na internetu je velika. Što je osoba važnija ili bolje rečeno medijski interesantnija, više se seciraju njene ili njegove izjave.
Moj pristup je da uvek moram biti svestan da ono što negde objavim ostaje trajno zabeleženo i može bilo kad da mi se vrati i kreira problem. S druge strane, zbog prirode mog posla koja podrazumeva uživanje i analiziranje vina, često čovek može doći u situaciju da komentariše neke stvari kad je onako malo više popio, što je veoma opasno. Dakle jednostavno pravilo je nemoj da koristiš internet kad si u stanju euforije, izazvane alkoholom ili nečim drugim, po istom principu po kojem ne sedaš u auto ako imaš alkohol u krvi…
S druge strane ljudi koji mogu da dođu u bilo kakav sukob interesa svojim javnim delanjem na internetu, moraju strogo da paze. Ipak, nemoguće je uvek postupati 100% pravilno, tako da ako se nekad desi neki prekršaj treba to javno priznati i ispraviti koliko god je moguće.
Sama internet komunikacija mora da bude iskrena i što više vremena ljudi provode na internetu sve bolje i preciznije prepoznaju šta je žvaka a šta je iskreno obraćanje. Ja mislim da ubacivanje nekih privatnih detalja u poslovni deo nečije priče ume da bude kao dodavanje začina nekom jelu što može da učini to jelo značajno ukusnijim. I u svemu tome treba imati meru, ili bolje rečeno osećaj…
Suština cele priče je da čovek mora biti online isti onakav kakav je offline, pa se neće postavljati pitanje kod ljudi koji ga znaju da li se folira ili ne. Na žalost oni koji tu osobu ne poznaju mogu lako da zaključe nešto pogrešno… Ali, ko će celom svetu udovoljiti… To naprosto nije moguće!
Važno je da naš online identitet korespondira onome što predstavljamo kao osoba od krvi i mesa!