Ništa ne raditi a biti uspješan samo je naslov koji možda lijepo zvuči ali je daleko od realnosti. Osim ako ti tata, mama, tetka, amidža ili daidžinica ne ostave neko nasljedstvo pa to bogatstvo smatraš uspjehom.

Na jednom od prvih seminara kojima sam prisustvovao kod Miloša Čiriča , čuo sam podatak da su istraživanja pokazala da mladi Amerikannci i Evropljani imaju najveći želju da postanu bogati. Na isto pitanje mladi Kinezi  dali su sljedeći odgovor: „Naporno raditi i biti bogat“. Tu je ključna razlika između želja i ambicija mladih Evropljana, pa samim tim i naših mladih i mladih Kineza. Pri tome, kada kažem biti uspješan i bogat kod nas, ne mislim na neke milione ili velike karijere, nego na normalnu priliku za zaposlenje, radno mjesto na kome se može zaraditi pristojna plata, minimalno bar prosječna u odnosu na plate u BiH ili regiji, i priliku za razvoj, učenje i napredovanje. Postoji nekoliko osobina koje po mom mišljenju sve više karakterišu želje i ambicije mladih ljudi, i mislim da predstavljaju najveću prepreku njihovom razvoju i uspjehu.

Nestrpljivost  je jedna od osobina koja krasi mlade ljude danas. Svi bi uspjeh preko noći. Samim tim i novac. Prilikom nedavne posjete SAD imao sam priliku da razgovaram sa nekim direktorima, urednicima i  ljudima koji obavljaju važne funkcije. Zajednička karakteristika je da je na te pozicije nemoguće doći prije pete decenije, tačnije sa više od 40 ili čak 50 godina i velikim radnim iskustvom. Rijetki su oni koji su imali sreće da se ranije dokopaju značajne pozicije. Kod nas se može postati direktor ili urednik ili savjetnik ministra, čak i predsednika, sa 25 ili 30 godina. Naši mladi bi, pak, poučeni postratnim dešavanjima i brzim napredovanjem ljudi, a mladi to imaju priliku da vide u svom okruženju,  željeli uspjeh i poziciju – maltene preko noći.  Kompetencije, obrazovanje, iskustvo, vještine, nisu važni. “Kako on može, nije on bolji od mene, zašto i ja ne bih mogao da se zaposlim u državnoj firmi ili instituciji?“ – to je ono što najčešće možemo čuti. A mislim da je ta nestrpljivost veliki protivnik donošenja ispravnih odluka i odabira pravih životnih prilika.

Nefokusiranost. Nedostatak fokusa je drugi problem kod mladih ljudi koji su tek završili školovanje. Mnogi misle da mogu sve, probali bi više stvari odjednom, išli na master u inostranstvo, malo možda i volontirali, ne bi se svugdje zapošljavali jer čekaju „onaj posao“ za koji se raspituju preko roditelja, rodbine, kumova. Internet i društvene mreže su donekle krivac za raznovrsna interesovanja mladih što je generalno potpuno O.K. ali sve to razbija fokus. Međutim, instant interesovanja donose i instant uspjehe i razočarenja. U šumi prilika često se ne vidi i ne prepozna prava. Zbog 100 KM se prave pogrešni izbori. Mladi ljudi širom svijeta počinju da rade i volontiraju još u srednjoj školi, a kod nas je to uglavnom u vrijeme studiranja ili poslije. A tada je kasno. Rad tokom srednje škole i studiranja, volontiranje u NVO (a danas u BiH ima odličnih NVO koje rade s mladima)  mnogima bi bili od koristii da shvate šta žele da rade u  životu i karijeri. Ili što, je još važnije, da shvate šta ne žele.

Mentorstvo. Nedostatak mentorskog pristupa u radu sa mladima je jedan od najvećih problema. Profesori i nastavnici nemaju vremena jer imaju veliki broj studenata i đaka, nadređeni u firmama takođe. Pravih mentora je premalo i pošto je to ozbiljnija tema, u nekom od narednih postova posvetiću joj malo više vremena, jer sam davno započeo pisanje o toj temu.

Šta je poenta ovog teksta? Prije nekoliko dana sam razgovarao sa jednom mladom osobom koja završava fakultet i ubrzo će diplomirat; živi na selu, pomaže bratu u uzgoju ovaca, malo trguje na pik.ba, i planira da ide u inostranstvo da malo radi i uči jezik. Naravno da ne može očekivati da će ovdje lako doći do zaposlenja. Vrijedne, odgovorne, obrazovane mlade osobe koje se trude da uspiju,  ne mogu same lako i jednostavno donijeti uvijek  ispravne odluke; znati šta je dobro za karijeru i biti strpljive, jer su se mnoge kolege u njihovom okruženju bez velikog rada i zalaganja već lijepo udomile po institucijama i firmama. Izbor je u tom slučaju inostranstvo.

Nekoliko dana sam već u banji i juče istu priču slušam od osobe koja je visokoobrazovani medicinski radnik, pripravnik, i koja bi bila presretna kad bi mogla raditi za platu od 350 EUR, ali ne može da nađe stalno zaposlenje ni za toliku platu. I ova osoba razmišlja o inostranstvu.

Prvu radnu knjižicu sam dobio kada sam se zaposlio u Lorealu; imao sam tada tačno 29 godina i 11 mjeseci. Da, tek tada. Do tada sam sve radio na crno, tačnije na sivo (ne znam zašto to zovu rad na crno kad govore inače o sivoj zoni). I plaćao životne škole, naporno radio, upijao sve što sam mogao naučiti od kolega, bilo da sam konobarisao, radio kao komercijalista, TV i radio voditelj, agent za marketing, ili čak producent. Sve je bilo na crno-sivo, neizvjesno i veoma naporno.

ne znam zašto rad na crno kad govore inače o sivoj zoni

Polovinom 1998. godine moj prosječan radni dan je izgledao ovako. Ustajao sam u pola sedam, išao na posao, radio kao komercijalista od pola osam do četiri popodne (često bio na terenu i ostajao duže), potom –  radnim danima od 19 do 22 ili 23 sata radio voditeljski posao kao honorarni saradnik na televiziji, bezmalo svako veče imao emisije sa drugom tematikom za koje se ipak trebalo malo pripremiti, a onda – petkom, subotom, nedjeljom i ponedjeljkom od ponoći do tri ujutro – radio kao volonter-urednik i voditelj omladinskog programa na radiju. Zorom u pola četiri dolazio sam kući sa nadom da ću se baš taj dan između rada u firmi i na televiziji odmoriti; i naravno, nikada nije bilo vremena za spavanje. Škola koju sam tada prošao, iskustvo, poznavanje tehnologije rada medija, metode rada u  maloprodaji i veleprodaji, rad u kratkim rokovima odnosno u vremenskoj stisci, sve to je kasnije dobrodošlo u mojoj karijeri, manje ili više uspješnoj.

Na televiziji sam radio sve; od snimanja priloga i uređivanja emisija sa učešćem predstavnika političkih partija, književnika, sveštenika i sportista, pa sve do intervjua sa Draganom Bjelogrlićem o filmu Rane (te vrele julske noći u studiju je bilo milion stepeni!) koji nisam stigao da pogledam te večeri na premijeri jer sam se petnaest minuta prije emisije, koja je počela u 22.30  vratio iz Bijeljine. U koju sam otišao to jutro u 5 časova a nakon što sam u skladištu Banjolučke mljekare prvo natovario pun kombi robe, i to radeći u hladnjači. I danas se Bjelogrlić sjeća tog intervjua i o njemu priča,  ali zbog  jednog potpuno drugog razloga.

Na vama je da odaberete svoj put i odlučite – hoćete li biti strpljivi, fokusirani i potražiti mentora.

Ili ćete potražiti prečicu i tako, možda, poput većine zalutati i promašiti svoj put.

Nadam se da ćemo u komentarima čuti i one koji misle drugačije.

 Na vama je da odaberete svoj put i odlučite – hoćete li biti strpljivi, fokusirani i potražiti mentora.