
Ništa ne raditi i biti uspješan
Ništa ne raditi a biti uspješan samo je naslov koji možda lijepo zvuči ali je daleko od realnosti. Osim ako ti tata, mama, tetka, amidža ili daidžinica ne ostave neko nasljedstvo pa to bogatstvo smatraš uspjehom.
Na jednom od prvih seminara kojima sam prisustvovao kod Miloša Čiriča , čuo sam podatak da su istraživanja pokazala da mladi Amerikannci i Evropljani imaju najveći želju da postanu bogati. Na isto pitanje mladi Kinezi dali su sljedeći odgovor: „Naporno raditi i biti bogat“. Tu je ključna razlika između želja i ambicija mladih Evropljana, pa samim tim i naših mladih i mladih Kineza. Pri tome, kada kažem biti uspješan i bogat kod nas, ne mislim na neke milione ili velike karijere, nego na normalnu priliku za zaposlenje, radno mjesto na kome se može zaraditi pristojna plata, minimalno bar prosječna u odnosu na plate u BiH ili regiji, i priliku za razvoj, učenje i napredovanje. Postoji nekoliko osobina koje po mom mišljenju sve više karakterišu želje i ambicije mladih ljudi, i mislim da predstavljaju najveću prepreku njihovom razvoju i uspjehu.
Nestrpljivost je jedna od osobina koja krasi mlade ljude danas. Svi bi uspjeh preko noći. Samim tim i novac. Prilikom nedavne posjete SAD imao sam priliku da razgovaram sa nekim direktorima, urednicima i ljudima koji obavljaju važne funkcije. Zajednička karakteristika je da je na te pozicije nemoguće doći prije pete decenije, tačnije sa više od 40 ili čak 50 godina i velikim radnim iskustvom. Rijetki su oni koji su imali sreće da se ranije dokopaju značajne pozicije. Kod nas se može postati direktor ili urednik ili savjetnik ministra, čak i predsednika, sa 25 ili 30 godina. Naši mladi bi, pak, poučeni postratnim dešavanjima i brzim napredovanjem ljudi, a mladi to imaju priliku da vide u svom okruženju, željeli uspjeh i poziciju – maltene preko noći. Kompetencije, obrazovanje, iskustvo, vještine, nisu važni. “Kako on može, nije on bolji od mene, zašto i ja ne bih mogao da se zaposlim u državnoj firmi ili instituciji?“ – to je ono što najčešće možemo čuti. A mislim da je ta nestrpljivost veliki protivnik donošenja ispravnih odluka i odabira pravih životnih prilika.
Nefokusiranost. Nedostatak fokusa je drugi problem kod mladih ljudi koji su tek završili školovanje. Mnogi misle da mogu sve, probali bi više stvari odjednom, išli na master u inostranstvo, malo možda i volontirali, ne bi se svugdje zapošljavali jer čekaju „onaj posao“ za koji se raspituju preko roditelja, rodbine, kumova. Internet i društvene mreže su donekle krivac za raznovrsna interesovanja mladih što je generalno potpuno O.K. ali sve to razbija fokus. Međutim, instant interesovanja donose i instant uspjehe i razočarenja. U šumi prilika često se ne vidi i ne prepozna prava. Zbog 100 KM se prave pogrešni izbori. Mladi ljudi širom svijeta počinju da rade i volontiraju još u srednjoj školi, a kod nas je to uglavnom u vrijeme studiranja ili poslije. A tada je kasno. Rad tokom srednje škole i studiranja, volontiranje u NVO (a danas u BiH ima odličnih NVO koje rade s mladima) mnogima bi bili od koristii da shvate šta žele da rade u životu i karijeri. Ili što, je još važnije, da shvate šta ne žele.
Mentorstvo. Nedostatak mentorskog pristupa u radu sa mladima je jedan od najvećih problema. Profesori i nastavnici nemaju vremena jer imaju veliki broj studenata i đaka, nadređeni u firmama takođe. Pravih mentora je premalo i pošto je to ozbiljnija tema, u nekom od narednih postova posvetiću joj malo više vremena, jer sam davno započeo pisanje o toj temu.
Šta je poenta ovog teksta? Prije nekoliko dana sam razgovarao sa jednom mladom osobom koja završava fakultet i ubrzo će diplomirat; živi na selu, pomaže bratu u uzgoju ovaca, malo trguje na pik.ba, i planira da ide u inostranstvo da malo radi i uči jezik. Naravno da ne može očekivati da će ovdje lako doći do zaposlenja. Vrijedne, odgovorne, obrazovane mlade osobe koje se trude da uspiju, ne mogu same lako i jednostavno donijeti uvijek ispravne odluke; znati šta je dobro za karijeru i biti strpljive, jer su se mnoge kolege u njihovom okruženju bez velikog rada i zalaganja već lijepo udomile po institucijama i firmama. Izbor je u tom slučaju inostranstvo.
Nekoliko dana sam već u banji i juče istu priču slušam od osobe koja je visokoobrazovani medicinski radnik, pripravnik, i koja bi bila presretna kad bi mogla raditi za platu od 350 EUR, ali ne može da nađe stalno zaposlenje ni za toliku platu. I ova osoba razmišlja o inostranstvu.
Prvu radnu knjižicu sam dobio kada sam se zaposlio u Lorealu; imao sam tada tačno 29 godina i 11 mjeseci. Da, tek tada. Do tada sam sve radio na crno, tačnije na sivo (ne znam zašto to zovu rad na crno kad govore inače o sivoj zoni). I plaćao životne škole, naporno radio, upijao sve što sam mogao naučiti od kolega, bilo da sam konobarisao, radio kao komercijalista, TV i radio voditelj, agent za marketing, ili čak producent. Sve je bilo na crno-sivo, neizvjesno i veoma naporno.
ne znam zašto rad na crno kad govore inače o sivoj zoni
Polovinom 1998. godine moj prosječan radni dan je izgledao ovako. Ustajao sam u pola sedam, išao na posao, radio kao komercijalista od pola osam do četiri popodne (često bio na terenu i ostajao duže), potom – radnim danima od 19 do 22 ili 23 sata radio voditeljski posao kao honorarni saradnik na televiziji, bezmalo svako veče imao emisije sa drugom tematikom za koje se ipak trebalo malo pripremiti, a onda – petkom, subotom, nedjeljom i ponedjeljkom od ponoći do tri ujutro – radio kao volonter-urednik i voditelj omladinskog programa na radiju. Zorom u pola četiri dolazio sam kući sa nadom da ću se baš taj dan između rada u firmi i na televiziji odmoriti; i naravno, nikada nije bilo vremena za spavanje. Škola koju sam tada prošao, iskustvo, poznavanje tehnologije rada medija, metode rada u maloprodaji i veleprodaji, rad u kratkim rokovima odnosno u vremenskoj stisci, sve to je kasnije dobrodošlo u mojoj karijeri, manje ili više uspješnoj.
Na televiziji sam radio sve; od snimanja priloga i uređivanja emisija sa učešćem predstavnika političkih partija, književnika, sveštenika i sportista, pa sve do intervjua sa Draganom Bjelogrlićem o filmu Rane (te vrele julske noći u studiju je bilo milion stepeni!) koji nisam stigao da pogledam te večeri na premijeri jer sam se petnaest minuta prije emisije, koja je počela u 22.30 vratio iz Bijeljine. U koju sam otišao to jutro u 5 časova a nakon što sam u skladištu Banjolučke mljekare prvo natovario pun kombi robe, i to radeći u hladnjači. I danas se Bjelogrlić sjeća tog intervjua i o njemu priča, ali zbog jednog potpuno drugog razloga.
Na vama je da odaberete svoj put i odlučite – hoćete li biti strpljivi, fokusirani i potražiti mentora.
Ili ćete potražiti prečicu i tako, možda, poput većine zalutati i promašiti svoj put.
Nadam se da ćemo u komentarima čuti i one koji misle drugačije.
Na vama je da odaberete svoj put i odlučite – hoćete li biti strpljivi, fokusirani i potražiti mentora.
Sve si rekao Dragane, i slazem se, manjevise sa svim, ali ovo je samo zakljucak. Ne cini mi da si dao razlog. Mislim da je to mnogo vazno jer ako mislimo da izadjemo iz ovakvog stanja moramo znati razloge.
Je li kriva porodica i zastitnicki nastrojeni roditelji, ili komunizam koji nam je u gene usadio osjecaj sigurnosti da mozemo i bez rada nesto postici, bez obzira sto nam okolnosti godinama govore drugacije? Mozda je i u drugim sredinama slicna potreba za brzom zaradom bez mnogo rada, ali se oni ne susrecu sa podrskom roditelja do tridesetpete i dalje.
jasno, sa dvije primjedbe:
1. Nestrepljiv i nefokusiran, a istovremeno preobrazovan mladi čovjek (95+ posto mladih ljudi su preobrazovani, uključujući mene) će teško naći mentora koji u toj komunikaciji pronalazi i svoj interes.
2. Ova priča bi bila puno bolja u formi TED ili TED-like govora. Samo sugerišem! 🙂
Posle mnogo godina rada, iskustva, stecenog znanja, pre neki dan sam ti u dm poslao poruku u kojoj jasno stoji da sam fokusiran na posao.
Mladi prvo da nauce o strpljenju, a onda da daju sebi cilj, naprave strategiju i krenu odlucno. Ne treba cekati “onaj” posao, valja raditi i truditi se da budes najbolji u tome sto trenutno radis. Menanje poslova, sticanje novih znanja i iskustva su nesto sto se podrazumeva.
Imati previse znanja a ne znati ga iskoristiti je isto kao i nemati znanje. Preobrazovan u jednom segmentui ne znaci znati osnove drugog. Zato treba pratiti trendove, uciti i prilagodjavati se.
Jer i kada se ode u neku drugu zemlju, prvo sto uradimo je prilagodjavanje uslovima i okurezenju. Kako inace opstati, ili upseti.
A sta je uspeh, individualana je stvar svakoga od nas. Neko ce juriti materijalno bogatstvo i biti srecan i uspesan, a nekoga ce neke druge male stvari i ljudi ciniti srecnim.
Svako bira svoj put. Na nasu zalost, nauceni smo da nam putevi budu neprohodni pa se lako hvatamo lopate i kricimo isti. Kako za nas, tako i za sve okolo. Neki pored nas prodju GLAT i ne osete hladnocu ili napor.
Neka smo dobro!
Deka 🙂
Mislio sam preobrazovan u smislu da akademska titula ne odgovara praktičnoj iskoristivosti na terenu 😀 🙂
Nataša, sve si vec napisala u tom pitanju. U stvari najveci dio toga. Pisacemo i o razlozima, polako 😉
Mislim da su društva (zapadno od Azije) puna istih ideja manje ili više (nisam siguran da je naš region najgori ali ima indikacija). Tako da svi imaju isti problem.
Ono što znam je da sport itekako može da doprinese boljem razvoju i shvatanju sveta i stvaranju dobre osnove za preduzetništvo. Ne mislim na fudbal i široko popularne grupne sportove – već na pojedinačne. Tamo gde moraš da zasučeš rukave, da radiš da bi napredovao, da vidiš kako rad može da donese rezultate – onda imaš zdravu osnovu za fokus, planiranje i sve ostalo.
Lezilebovići čekaju sreću – koja možda nekoga i zakači.
Mene uopšte ne čudi da ljudi u BiH tako gledaju na stvari. Rat je jako uticao na stvari. Ali neću sad o tome. Ono što valja naglasiti je da na svakog od nas izrazito utiće okolina i društvo u kom se krečemo. Još veiše od toga kako razmišljamo utiće na to o čemu razmišljamo. Dragane ti si jedan od redkih koji sve vreme prića o poduzetništvu, o tome da je najvažnije učiti i stvarati uzajmno koristne odnose. Jer samo to je ono što vam daje stvarnu vrednost. A sa čime se susreću mladi?
Vide ratne profitere i one koji su poziciju stekli putem politične pripadnosti -a to se stvarno događa preko noći! Ljudi koji vredno i naporno rade, koji strpljivo grade svoj network sa sličnim ljudima doma i u inostranstvu – tih ljudi uglavnom nema u medijima, ti ljudi se ne šepure po diskotekama i ne razbacuju se novcem, o tim ljudima se ne prića puno – jer njihovo vreme tek dolazi.
Poznata je činjenica da trebaš nešto raditi otprilike 10.000 sati da postaneš majstor. A na našim prostorima ljudi misle da nešto znaju zato jer su završili školi. Diploma nije nikakav dokaz o znanju – to je samo dokaz da si diplomirani papagaj, znači da si pokazao sposobnost apsolviranja i prezentacije određenih podataka na smisaoni način! Zato su takvi teksti kao ovaj toliko značajni. Jer ukazuju na nužnost rada, na to da za uspeh preko noći trebaš puno raditi. Jer poznato je i to da svako uspešan mora učiniti određeni broj grešaka – pa je dobro da te grešeke što pre uradite dok je cena za to još mala…
Nadam se Dragane da češ još pisati o otoj temi. A još više se nadam da će i ostali koji dele tvoje mišljenje pisati i pričati o tome. Pa da se malo pomalo društvo počinje menjati u smeru koji jedini može garantovati rezultate!