Spomen Park Vraca – sramota grada Sarajeva
Spomen Park Vraca – sramota grada Sarajeva
Nekada smo u Sarajevu učili o istoriji iz zajedničkih udžbenika i bili učeni da poštujemo sve žrtve. Komunistička ideologija nam nije, doduše, objasnila svu istinu o Drugom svjetskom ratu, ali smo svi u Sarajevu znali da je najveći spomenik žrtvama fašističko-ustaškog terora u Sarajevu napravljen na uzvišenju iznad grada, u naselju Vraca. Spomen park Vraca je bio monumentalni podsjetnik na više od 11 000 nevinih žrtava i na njegovim zidovima su bila ispisana imena nastradalih.
Spomen park Vraca je u posljednjem ratu 1992-1995. bio na teritoriji pod kontrolom Vojske Republike Srpske i skoro na liniji razgraničenja ratnih sukoba.
A rat je završio prije 19 godina.
Spomen park Vraca je postao linija razgraničenja u sastavu Federacije BIH i grada Sarajeva. To ima smisla, iako je nekoliko stotina kvadratnih metara sa strane prema Lukavici u sastavu Republike Srpske.
Prije 7 dana sam posjetio Spomen park Vraca, zainteresovan da vidim ponovo spomenik i nađem neka poznata imena, među njim i imena članova porodice Močević koji su nastradali u tom ratu. Doživio sam veliki šok i trebalo mi je 7 dana da počnem ovaj tekst, u kojem nema mnogo šta da se kaže jer – fotografije sve govore.
Sramota za grad Sarajevo. Sramota za Sarajlije. Nisam smio ni da uđem u centralnu spomen zgradu. Iako je bio dan, pomalo liči na moguće stjecište narkomana i lutalica. Psi lutalice trčkaraju okolo, ali nisu se primicali. Tone smeća govore o tome da su hiljade ljudi posjetile ovaj spomen park, ali s drugom namjerom. Grad Sarajevo se diči nekim uređenim parkovima i spomenicima u centru grada. Ovaj koji je malo dalje od očiju javnosti nikada nije pokušao obnoviti i sanirati. Sramota je ovo i za građane Sarajeva svih vjera i nacija koji su nekada bili na Vracama i zastali bar da uživaju u možda najljepšem pogledu na Sarajevo.
Sarajevo kojeg više nema. Sarajevo koje ne poštuje najvažniji kulturno-istorijski spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata, a stalno se hvali svojim antifašizmom.
Nadam se da će bar neke NVO pokrenuti akciju uređenja ovog spomen parka, kada to foteljaši grada Sarajeva neće.
Spomen-park Vraca je kompleks posvećen palim borcima NOB-a i žrtvama fašizma stradalim u Sarajevu od 1941. do 1945. godine. Nalazi se na mjestu masovnog stratišta na kojem su ustaše za vrijeme Drugog svjetskog rata streljale 11.000 Sarajlija, među kojim najviše Jevreja i Srba. Među sahranjenim ustaškim žrtvama je veliki broj beba i djece mlađe od pet godina. Nalazi se u opštini Novo Sarajevo (Federacija BIH), na samoj granici s opštinom Istočno Novo Sarajevo u Istočnom Sarajevu (Republika Srpska). Park je smješten na Vracama u podnožju Trebevića. Spomen park Vraca 2005. godine proglašen je Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Povezani tekstovi
Vrelo Miljacke, sramota za turizam Republike Srpske i BIH
Jeza me prodje. Slika I prilika naseg odnosa prema svemu. Nema casti za zrtve a ni za borce, bez obzira koje. Sve je u svrhu manipulacije radi dobiti sad I ovdje.
Gospodine Moćeviću kada počnu izborni mitinzi nabrzinu će da se uredi dio spomenika za snimanje onih koji će da izgmižu iz Sarajeva jer oni su ti koji “baštine tekovine antifašizma”. Među njima će naglasniji biti Lagumdžija, mali Alijijin, rezni predstavnici potpuno nepoznatih stranaka da ih žena uveče vidi na TV Dnevniku. Sutra kad bi ih neko pitao gdje su bili ne bi znali odgovoriti. Kada bi ih danas neko pitao kojim narodima je spomenik najviše posvećen (čijih imena je najviše uklesano na kamene blokove veoma bi se iznenadili odgovorom. Ne bi se ni približno podudarilo sa Vašim podacima. Ovih kojih je najviše pobijeno ne bi bilo spomenuto. Ovi drugi bi bili svrstani u četnike koje je komunistička propaganda proglasila partizanima, rodoljubima, stanovnicim ovog kroz vijekove napaćenog grada počev od Turske (Otomanske ) okupacije, pa Austro-Ugarske aneksije koji protjeraše predhoidne okupatore, a onda oni postadoše isto to. Istine radi treba Austro-Ugarskoj odati priznanje da je više za 40 godina okupacije doprinijela razvoju i kulturnom i arhitektonskom oblikovanju nego Turskoj (Otomanskoj) imperiji za više od 400 godina (nažalost nazadluka). Da ne širim dalje jer će se naći uvrijeđeni “branioci” i prozvati me “okupatorom” moje domovine a ovi najnoviji Radončići i mnogi drugi su “ponos i dika” ovog komada zemlje koja, dok je njihova stopala ne uprljaše, bi lijepa i ponosna , a sada tužna i žalosna. Slike sve govore o novim vlastodršcima.