
Zašto najkasnije za 30 godina neće postojati Republika Srpska???
Zašto najkasnije za 30 godina neće postojati Republika Srpska???
A možda ni za 3 godine ili 13 godina?
U posljednje vrijeme politička situacija u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini je veoma nestabilna, možda i najgora od 2005. godine, a čini mi se da svi oni koji se busaju u prsa srpstvom i Republikom Srpskom uopšte nisu svjesni šta donosi budućnost, ako uopšte postoji budućnost za Srpsku.
Opasni i tamni vjetrovi duvaju iznad Republike Srpske a naše rukovodstvo, političari i poslanici se ponašaju autistično i dodatno raspiruju „potencijalni požar“.
Aktuelni političari u Republici Srpskoj, kako oni koji su na vlasti već 10 godina, tako i oni opozicioni, ali koji su na vlasti na državnom nivou već nekoliko godina, nemaju uopšte viziju Republike Srpske za naredne tri godine, a kamoli za narednih 10 ili 30 godina. U nekoliko sljedećih teza pokušaću da obrazložim odgovore na negativno postavljeno pitanje iz naslova ovog teksta. Mada, sudeći po dešavanjima posljednjih mjeseci, ne bi me iznenadilo da se moj naslov modifikuje na 3 mjeseca, 3 godine ili 13 godina. Znam da se mnogima ove teze neće dopasti, ali bojim se da je većina argumenata na mjestu. Naravno, ukoliko dođe do velike promjene u ponašanju ljudi koji vode RS, ukoliko odgovornost i vizija zamijene bezidejnost, korupciju, nestručnost i aroganciju, šansa da se moj naslov pokaže kao netačan ipak postoji. Ali dovoljan broj takvih ljudi i neophodne promjene se za sada ne naziru na političkoj sceni RS.
Mnogo mladih ili starijih ali sposobnih, obrazovanih ljudi sa vrhunskim referencama u svojim profesijama žive i rade u Republici Srpskoj a da o njima javnost ništa ne zna. Mnogo je takvih i u svijetu koji vuku porijeklo iz RS i BiH a čija bi nam pomoć dobrodošla. Mnogo je ljudi koji svaki dan ustaju, idu na posao, časno i pošteno zarađuju svoje plate i hrane svoje porodice, ali sistem ne funkcioniše i ne nagrađuje takve nego samo poslušnike. Zbog takvih dobrih ljudi se vrijedi boriti za bolji život.
Pokušao sam da u ovoj analizi budem što kraći i koncizniji, ali to je s obzirom na teme i teze prosto nemoguće. Nedorečenost je možda dobra da svi oni koji pročitaju tekst mogu dodati neku svoju mini tezu ili analizu ili neslaganje. Ionako ovaj tekst neće pročitati više od 100 ljudi, što onih koje tema i komentar istinski zanimaju, što onih zlonamjernih koji će pokušati da se iskrivljenom interpretacijom nekome dodvore.
Bitno je samo šta će vrijeme pokazati, tj. kakav će biti odgovor na pitanje postavljeno u naslovu teksta.
- Demografija
Broj stanovnika u Republici Srpskoj se konstantno smanjuje, tako da bez obzira na svu ljubav koju neko osjeća prema Republici Srpskoj, trebamo biti svjesni da će za trideset godina Srbi u Bosni i Hercegovini malobrojniji nego što su sada, (i da Srbi u 2013. godini u odnosu na 1991. i dalje čine oko 32% stanovnika BiH, ali da je ukupan broj Srba pao za oko 90 hiljada stanovnika ) što ukazuje da je demografska situacija takva da se će taj broj i dalje smanjivati. Koliko god optimistično gledali na situaciju, 2050. godine će na sadašnjoj teritoriji RS (za nekih 35 godina) vjerovatno živjeti manje od milion stanovnika. Tome znatno doprinosi loša ekonomska situacija, jer svi oni koji imaju bilo kakvu priliku da odu, to svakodnevno rade, tako da bez obzira na sadašnju situaciju i na one kojima se čini da će Republika Srpska biti trajna i vječna, ona to definitivno neće biti, a demografija je jedan od prvih razloga zašto je to tako. Svako od nas može analizirati situaciju u svojoj porodici. Na mom ličnom primjeru se to i vidi, jer je moj otac prije nekih 50 godina u svojoj generaciji imao 19 prvih rođaka, ja imam samo 9, a moja djeca nijednog rođaka u toj istoj liniji. Pri tom, niko iz moje porodice nije odselio van zemlje. Tu smo, ali broj se rapidno smanjuje iz generacije u generaciju. Svjetski demografski trendovi su neumitni, stanovništvo ubrzano stari na svjetskom nivou, smanjuje se broj radne snage na zapadnim tržištima, a stanovništvo raste u zemljama u razvoju u koje BiH ni RS sigurno ne spadaju. Od pripadnika gradskih srpskih porodica koje su živjele u centru Sarajeva ili Banje Luke, npr. 1940. godine, ovdje ne živi skoro niko više.
Srbi koji su se raselili iz velikih bosanskohercegovačkih gradova su rasprodali svu imovinu, nekretnine i zemlju koji su mogli rasprodati po Sarajevu, Zenici, Tuzli, Mostaru. Muslimani nisu rasprodali skoro ništa u Banjoj Luci, Bijeljini, Prijedoru, Doboju itd. Zemlja (đedovina) se ne prodaje da bi se kupio polovan Golf 5. U mojoj ulici u Sarajevu je od nekih 100 srpskih kuća prodato skoro 80%, tamo žive još dvije srpske porodice a ostali tragaju za kupcima. Meni to dovoljno govori o tome šta će se dešavati ovdje u narednih 30 – 50 godina.
Demografska kretanja i trendovi su drugi najveći neprijatelj srpskog naroda u RS i BiH. Prvi su naravno sami Srbi.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu strategiju rješavanja demografskih problema, posebno u pograničnim opštinama? Nema naravno.
- Ekonomija
Pričati o ekonomskoj perspektivi RS je postalo i glupo i bespredmetno. Osim svijetlih primjera uspješnih malih i srednjih preduzeća, uspješnih poljoprivrednih proizvođača koji zaista postižu vrhunske rezultate, ekonomska situacija u Republici Srpskoj uopšte nije ni svijetla, ni perspektivna. Preduzetnici i firme su izloženi brojnim fiskalnim i parafiskalnim nametima, a jedini cilj je, izgleda, da ogroman državni parazitski aparat i administracija, koja uglavnom ili u većini slučajeva ne radi nista, dobije svoje prevelike i nezarađene plate na vrijeme, dok smo svi mi ostali robovi te prevelike administracije. Bilo kakva promjena trenutnog političkog sistema i vlasti neće donijeti ništa novo, jer se aktulena opozicija ni u čemu ne razlikuje od aktuelne vlasti što su već pokazali na državnom nivou u Sarajevu. Njihov cilj i cilj njihovih stranačkih kadrova je isključivo zapošljavanje u organima državne upravne i državnim preduzećima, što dugoročno svima nama donosi velike i nove probleme. Posebno treba apostrofirati da nijedna relevantna privatna firma iz Republike Srpske nije relevantan „igrač“ u Bosni i Hercegovini, a kamoli na regionalnom tržištu. Da se na svim listama top 30, ili top 50 najvažnijih privrednika, biznismena, preduzeća iz BiH ne nalazi nijedna kompanija iz Republike Srpske, da menadžere iz Republike Srpske niko živ ne poznaje u Sarajevu, a kamoli u Zagrebu ili Beogradu. U proteklih 20 godina propustili smo jednu veliku šansu da, s obzirom na relativno mali broj stanovnika od 1,3 miliona, iskoristimo ogromne prirodne resurse u segmentu energije, obradivih površina, šuma, ruda, i da izgradimo zdrav i stabilan ekonomski sistem, gdje će prosječna plata biti minimalno 500 evra, ali realna prosječna plata u privredi, a ne ona u javnom sektoru i finansijama. Jedini potencijalni spas za ovu malu i prilično lošu ekonomiju je privatizacija Elektroprivrede RS. Ali tako da se paket od 70% akcija ERS-a, proda na javnom međunarodnom tenderu ali tek nakon što tim od 30 (od čega 20 nezavisnih) stručnjaka (10 stranih, 10 domaćih i 10 iz institucija i agencija) napravi razvojni plan i strategiju u šta će biti uložen taj novac. Sve drugo bi bilo rasipanje para kao sto se desilo sa parama od Telekoma.
S druge strane, mnogi od naših „najuspješnijih“ biznismena su značajan dio gotovog novca iznijeli van Republike Srpske i uložili u nekretnine od Srbije do Beča i Kipra. Nedavno sam vidio dvojicu „velikih banjolučkih biznismena“ koji voze auta sa njemačkim tablicama. Ne zato što već žive tamo nego zato što ne žele da plate carine i poreze.
Zadužbinari i mecene su skoro izumrli. Nekada su se uspješni srpski privrednici u BiH (kao i u Srbiji) prepoznavali po zadužbinarstvu i mecenstvu. Gradili su škole, fakultete, bolnice, biblioteke, donirali opremu, stipendirali studente koji su se školovali na Sorboni, Beču, Berlinu, Trstu. Ostavljali su svoje zadužbine i nekretnine na upravljanje školama i fondacijama. Današnji „bogataši“ nisu ni blizu te svijesti, misle da će živjeti vječno, a zaboravljaju da sa sobom u ona dva kvadrata neće moći ništa ponijeti. Tu i tamo u svom selu pomognu prilogom ili izgrade crkvu misleći da time kupuju i oprost i mjesto u vječnosti. Rijetko bi se koji od domaćih biznismena mogao podičiti da će krenuti stopama Mihajla Labala iz Nevesinja, koji je prije nekoliko godina poklonio nekoliko miliona maraka za izgradnju moderne bolnice u Nevesinju. Mihajlo je novac zaradio u Čikagu, ali ga je ostavio svom zavičaju.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu strategiju ekonomskog razvoja i privrednog oporavka?
Nema naravno.
- Istorija
Bosna i Hercegovina nikada nije postojala bez rata duže od 47 godina. A to je bio period 1945 – 1992., koji mnogi od nas pamte. Mi smo sada već potrošili 20 godina bez rata, od 1995. na ovamo, a šanse da „oborimo rekord“ i da budemo još 25 – 30 godina bez rata su skoro nikakve. Ne treba zaboraviti da je i Jugoslavija izgledala kao jedna mirna, srećna i skoro savršena država koju su svi voljeli, pa su je svi oni koju su je voljeli i rasturili uz podršku onih koji su sa strane navijali. Povlačeći paralelu, lako možemo doći do zaključka da će svi oni koji sada vole Bosnu i Hercegovinu, ili Republiku Srpsku, sve učiniti da je i unište. Ne traba zanemariti ni interese velikih sila, regionalne interese Hrvatske ili Srbije, koji često nisu dobronamjerni, tako da u suštini jedan veliki istorijski izazov pred ovom generacijom jeste da BiH „obori rekord“ u svojoj istoriji i bude 48 ili 50 godina bez rata. To je još jedan otežavajući faktor za opstanak Republike Srpske. Kada govorim o tome, ne mislim da će ovdje biti ponovo nekih velikih ratova, masovnih ubistava i sl., ali da će doći do nekog blitz kriega ili do promjene administrativnih granica koje neće definitivno biti u okviru postojećih – mislim da će se to sigurno desiti. Malo stariji pamte da je planom Z4 ishod rata u Hrvatskoj mogao biti mnogo povoljniji za tamošnje Srbe, ali sada ih tamo nema.
Šanse da „oborimo rekord“ i da budemo još 30 godina bez rata su skoro nikakve.
- Obrazovanje
U proteklih 20 godina ništa nije (u)rađeno na reformi obrazovanja, tako da kadar koji osnovne, srednje i visokoškolske ustanove u Republici Srpskoj školuju, definitivno ne može da učestvuje u trci sa kadrom na svjetskom tržištu, ne može čak ni na regionalnom. Svijetli izuzeci, talentovana djeca postoje, fantastični studenti postoje, ali sistemski to nije riješeno kako treba. Osim što konstantno školujemo kadar kojeg imamo previše na biroima, privatno visokoškolsko obrazovanje nije ni pod kakvom kontrolom. Većina privatnih fakulteta su u vlasništvu političara, ili njima bliskih tajkuna, a tu se ne vrše potrebne inspekcije. Kadar koji se „proizvodi“ na tim fakultetima, osim što popunjava kvote u javnoj upravi i povećava koeficijente onima koji su već tamo zaposleni, Republici Srpskoj ne donosi ništa dobro. Obrazovanje bi trebalo da bude stub svake države, a ono u Republici Srpskoj dodatno devastira ioanko loše postojeće stanje.
Skoro nijedan profesor sa naših fakulteta nije poznat i tražen ni u Srbiji, a kamoli na nekom evropskom univerzitetu. Koliko imamo onih koji kao gostujući profesori predaju na Sorboni, Harvardu, Kolumbiji, Lajpcigu, Beču, Berlinu? Vjerujte mi da u Sarajevu ima nekoliko takvih profesora. Koliko je država pomogla da naši profesori i asistenti upišu dodatna usavršavanja i specijalizacije na priznatim svjetskim univerzitetima? Malo, ako ne i ništa.
Vrijeme je da se prestanemo porediti među sobom u obrazovanju, dostignućima i znanju studenata sa fakulteta iz Banjaluke sa Bijeljinom ili Istočnim Sarajevom. Druga nam utakmica i benchmark trebaju. Zato je obrazovanje najvažnije za budućnost.
Nauku ne vrijedi ni spominjati.
Obrazovanje bi trebalo da bude stub svake države, a ono u Republici Srpskoj dodatno devastira ioanko loše postojeće stanje.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu funkcionalnu strategiju obrazovanja u skladu sa potrebama tržišta radne snage i svjetskih trendova? Nema naravno.
- Mediji
Posebno značajni sa sudbinu Republike Srpske su mediji. Mediji u RS su polarizovani i potpuno je jasna granica između onih koji podržavaju samo vlast i nikada ne vide ništa pozitivno kod opozicije i obrnuto – oni koji bezuslovno i slijepo podržavaju opoziciju i nikada ne vide ništa dobro kod vlasti. Činjenica je da na strani vladajućeg režima i na strani opozicionih partija postoje svijetli primjeri i u lokalnim sredinama, agencijama, institucijama, opštinama, koji dobro rade, međutim tako nešto nećete čuti u medijima, jer su mediji u Republici Srpskoj postali crna hronika. U 30 minuta dnevnika ćete čuti sve – od svih mogućih tačnih i netačnih afera, iskopavanja grobnica, svih samoubistava i saobraćajnih nesreća koji uopšte nisu vijest za dnevnike, pa do socijalnih slučajeva. Normalan čovjek koji bi sedam dana gledao dnevnike u RS ili čitao novine, ukoliko ima bilo kakvu priliku, pobjegao bi. Isto tako, nijedan normalan investitor neće tako lako doći u državu u kojoj su vijesti crna hronika, u kojoj su preduzetnici glavna tema samo onda kada se protiv njih vode istrage (ili samo medijske harange), a vrlo često su te istrage i namještene i bez rezultata. Zbog svojih uspjeha, zbog toga što na vrijeme isplaćuju plate, poreze i doprinose, zbog toga što inoviraju proizvode, zbog toga što osvajaju strana tržišta, u dnevnicima svih televizija, ili dnevnoj štampi – nećete naći takve primjere, osim naravno ako plate. Dnevnik bilo koje tv stanice ili naslovna strana novina, nikada neće objaviti priču o nekom Mehi, Jozi ili Đuri, koji žive od poljoprivrede na selu sa 4 krave, 10 ovaca i 2 dunuma zemlje, hrane i izdržavaju svoje porodice i školuju djecu. A to je sada prava vijest za dnevnike i naslovne strane. Takva medijska scena uopšte nije podsticajna za mlade ljude, ali ni za okruženje.
Mediji nas svaki dan vraćaju u prošlost koja nam je najveća prepreka za normalan život u budućnosti.
- Kultura
Riječ kultura nema nikakve veze sa Republikom Srpskom, osim institucija koje se deklarativno bave kulturom, a koje su napravljene u prethodnom SFRJ sistemu. Republika Srpska s kulturom vodi jedan permanentni tihi rat, odnosno na snazi je ignorisanje svih kulturnih stvaralaca, događaja i svega što ima veze sa kulturom. RS je vrlo često sklona egzibicionizmu, a primjeri za to se nalaze u raznim situacijama kakva se npr. desila 2008. godine kada je Vlada Republike Srpske dala milion i po maraka za famozni festival BLIF. Pravljenje filmskog festivala u gradu koji nije nikada snimio nijedan film i koji nema takvu vrstu filmske kulture je proces sličan izgradnji Potemkinovog sela. Takav je odnos na svim poljima kulturnog rada i djelovanja. A narod koji zanemari kulturu nema razlog da se nada nekoj budućnosti. Entuzijazam kulturnih radnika u RS koji pokušavaju da održe u životu naša pozorišta, muzeje, galerije, KUD-ove i ostale ostatke kulturnih hramova su za svaku pohvalu. Za kulturu se izdavaja oko 1% budžeta koji se uglavnom potroši na plate zaposlenih, a ne za stvaranje novih sadržaja i kulturnih i umjetničkih dostignuća.
Kulturni identitet srpskog naroda u BIH je stvaran vijekovima, mi smo na najboljem putu da ga za kratko vrijeme poništimo i učinimo nevažnim.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu strategiju ali i odvojen budžet za ulaganje kulturu i umjetnost? Nema naravno.
- Sport
Sve ono što je u sportu bilo relevantno, bilo je vezano za uspjehe sportista iz Banje Luke, Brčkog, Trebinja, Ljubinja i Bijeljine, uglavnom je bilo u periodu do 1990. godine. Nakon toga, postoje samo neki izuzeci koji bljesnu u godinu-dvije-tri dana, od Slavije iz Istočnog Sarajeva, košarkaša Igokee, ponekad rukometaša Borca i slično, ali su to uspjesi kratkog daha. Sport se sistematski uništava u Republici Srpskoj, kao i kutura i umjetnost i svaki drugi oblik nadgradnje. Svjedoci smo da je sport jedan od najboljih ambasadora neke zemlje, ali sistemski pristup sportu kod nas ne postoji te stoga svi mladi talenti koji žele neki bolji rezultat sreću moraju potražiti ili u Srbiji ili negdje drugdje.
Navijanje isključivo za sportiste iz Srbije nas udaljava od Bosne i Hercegovine, a time i od Republike Srpske.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu efikasnu strategiju ali i budžet za razvoj sporta? Nema naravno.
- Sarajevo
Sarajevo je glavni grad Republike Srpske. Tako kaže Ustav Republike Srpske. Sarajevo je najvažniji politički, ekonomski, kulturni, sportski, naučni, umjetnički i svaki drugi centar Bosne i Hercegovine. A političari iz Republike Srpske već 20 godina imaju potpuno pogrešan pristup i nastup u Sarajevu. U Sarajevo šaljemo kadrove koji umjesto da tamo grade karijere i stvaraju dugoročno održivu poziciju, posle 16h bježe u Lukavicu i na Pale. Na posao iz RS uglavnom dolaze ponedjeljkom ujutro, a vracaju se četvrtkom popodne. I nemam ja nista protiv toga niti ja to osuđujem. Samo kažem da u Sarajevo treba da idu željni rada i dokazivanja, najsposobniji a ne najposlušniji, da u Sarajevu treba da u institucijama BiH rade ljudi koji su odlučili da tamo rade i žive i grade karijere, a ne da svake 4 godine šaljemo novo podobne stranačke kadrove bez iskustva. U Sarajevu moraju da nas predstavljaju ljudi koji poznaju i razumiju druge ljude i narode u Sarajevu, koji poznaju taj grad i žive bar u Istočnom Sarajevu. Ali i vikendima, jer glavni grad nema radno vrijeme. Život i politika se dešavaju svaki dan tokom cijele godine, a ne samo u radno vrijeme radnim danima. Na svečanim prijemima po raznima ambasadama i organizacijama od nekih 100 do 200 gostiju, sretnem maksimalno 5-6 ljudi iz Republike Srpske. Bez aktivnog nastupa u Sarajevu nema ni Republike Srpske.
Sarajevo je grad u kome nas dugoročno treba da predstavljaju najbolji i najsposobniji, a ne slučajni prolaznici.
- Istočni dio RS i Istočno Sarajevo
Još jedna velika greška kada je pristup svih stranaka iz RS u pitanju, je zapostavljanje razvoja istočnog dijela RS, bez obzira o kojem periodu i o kojoj stranci govorimo. Razvojni potencijali tog dijela RS, od energije, preko turizma, šumarstva i poljoprivrede nikada nisu ozbiljno analizirani. Zato se narod iz tih predjela, od Bratunca preko Višegrada do Ljubinja i Nevesinja lagano, ali primjetno iseljava.
U ovom trenutku u Vladi Republike Srpske nema nijednog ministra sa prostora od Bijeljine do Trebinja (ne računajući nacionalni ključ i slučajnu ministricu iz Foče i još jednog ministra koji godinama živi u Banjoj Luci, a vodi se da je s istoka). O tome ćute i opozicija i poslanici iz vladajućih stranaka. Ponekog udome u Banjoj Luci i Sarajevu i zadovljavaju se tim sitnim pogodnostima, a narod nek se sam snalazi.
Posebna priča je kako se decenijama pogrešno i nestručno upravlja Istočnim Sarajevom i opštinama koje pripadaju tom gradu s obzirom na ogroman potencijal koji ima za privredu i investitore jer ispred sebe ima grad Sarajevo sa pola miliona stanovnika i sve druge pogodnosti. Olimpijski centar Jahorina umjesto da bude motor turizma i privrednog razvoja je leglo nesposobnosti i devastiranja prirodnih bogatstava.
Istočni dio Republike Srpske lagano kopni i nestaje, demografski i ekonomski, samo se to iz Banje Luke slabo vidi, ili ne želi da se vidi.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu strategiju za razvoj Istočnog Sarajeva i istočnog dijela RS? Nema naravno.
- Srbija
Naš prvi komšija na istoku. Svako ima svoju sliku o Srbiji pa ne vrijedi mnogo komentarisati.
Srbija će podržavati Republiku Srpsku sve dok joj nismo teret u odnosima sa međunarodnom zajednicom.
- Rusija
Jedna od najvećih srpskih zabluda svih vremena. Nesporno je da između srpskog i ruskog naroda postoje veze iz prošlosti, mnogo zajedničkih istorijskih i vjerskih poveznica, ali Rusija je predaleko. Rusija ima previše svojih problema da bi joj neki mali entitet na Balkanu bio bitan, osim ukoliko nismo pogodni za neku trgovinu geostrateškim uticajem i pozicijom. Za ovih 20 godina osim beskrajnih izliva srpsko- ruske ljubavi na raznim poljima, nisam vidio da je Rusija na bilo koji način pomogla Srpskoj. Da, sletio je na Mahovljane jedan veliki avion s humanitarnom pomoći tokom poplava u maju 2014. godine I na tome im beskrajno hvala. Ali Srbi stalno zaboravljaju da su rat preživjeli u dobroj mjeri zahvaljujući humanitarnoj pomoći koja je dolazila iz EU, SAD, Kanade, Japana pa čak i islamskih zemalja, jer je trećina pomoći išla srpskoj strani. Nakon rata su milijarde dolara pomoći kroz programe obnove porušenih kuća, bolnica i škola stizale iz raznih agencija UN, potom SAD, Kanade, Japana i zemalja EU. Hiljade mladih je otišlo na razne studijske posjete u te zemlje, poljoprivrednici i preduzetnici su dobijali donacije u novcu, opremi, savjetima. Nemam ja ništa protiv Rusije, ali ajde da se jednom zapitamo onako kako to radimo u svakodnevnom životu. Lijepo je da Srpska voli i poštuje Rusiju, ali u tome treba da postoji granica. Ne koristimo ni privredni potencijal, jer naša privreda nema kapacitete za značjaniiji izvoz u Rusiju.
U Rusiju izvozimo 0,9% svog izvoza, a uvozimo 16% ukupnog uvoza. Pokrivenost izvoza uvozom je 3,3%. U Rusiju izvozimo godišnje roba u vrijednosti oko 12 miliona dolara, a uvozimo 390 miliona dolara. To je jedan od razloga zašto dodatno trebamo Rusiji (osim geostrateškoe pozicije).
U EU i SAD godišnje izvozimo od 1,827 milijardi 827 KM a uvozimo 2,081 milijardi KM i pokrivenost uvoza izvozom je oko 87,8%.
- Milorad Dodik
Najvažniji političar u Republici Srpskoj u periodu od 1996-2016. godine. I mislim da ne pišem slučajno 2016. godine. Pragmatičan, energičan, harizmatičan, lider kakav se rijetko pojavi u ovako maloj sredini. Tri puta predsjednik Vlade RS, dva puta predsjednik RS, učesnik najvažnijih poratnih političkih dešavanja. Od najboljeg saveznika međunarodne zajednice u BiH, do najvećeg kočničara na putu koji su za BiH predvidjeli ti isti međunarodni faktori. Od političara koga su od 2006 – 2010. godine svi u Sarajevu priželjkivali za lidera, ne samo građani nego ga otvoreno podržavali čak i urednici medija, do političara koji gotovo nigdje (osim Srbije) nije dobrodošao, čiji kadrovi su fabrike afera, do političara koji ne vidi da se nad Republikom Srpskom zbog načina njegove vladavine nadvio mač. U nekoliko navrata sam imao priliku da razgovaram i donekle sarađujem sa tim čovjekom, pa imam i lična pozitivna i negativna iskustva (uglavnom sa njegovim savjetnicima) a jedan razgovor iz aprila 2006.godine ću nekada morati pretočiti u blogpost. Zašto bolje nije iskoristio ukazanu istorijsku priliku, to samo on zna. Zašto se na svim nivoima okružio ljudima koji nemaju ni 10% njegovog kapaciteta pa neprestano mora da se pravda za njihove propuste i nerad, i to samo on zna. Umjesto da bude vizionar koji strateški gleda u budućnost kao što je možda nekada radio, Dodik je dozvolio da ga zatrpaju dnevnim operativnim glupostima zbog nerada njegovih izabranika, koji su uglavnom klimoglavci. Šteta za njega, šteta za RS, šteta za državu BiH. Njegovi prvi saradnici i savjetnici se ne ustručavaju da zloupotrebljavaju pozicije, da lažu, da kradu sve što mogu, od novca do ideja. A on ih je birao i to im omogućio.
I dalje tvrdim da je njegova najveća sreća ljenost i bezidejnost opozicije koja ga zadnjih šest godina održava na vlasti, jer je bilo realno da izgubi izbore još 2010. godine, a posebno 2014. A ako Dodik u predstojećim danima nastavi sa ovakvom komunikacijom i bojkotom međunarodne zajednice. mislim da će moja prva rečenica o njemu dobiti na značaju.
Ipak, i pored svih kadrovskih i strateških grešaka, Milorad Dodik ostaje najznačajniji i najozbiljniji političar kod Srba s ove strane Drine u 21. vijeku.
- Identitet i vrijednosti
Srbi u Republici Srpskoj uopšte nemaju svoj identitet i vrijednosti koje su opšteprihvaćene. Republiku Srpsku potpuno različito doživljava neko iz Banje Luke u kojoj se relativno dobro živi od nekog Semberca ili nekog domaćina s Romanije ili nekog Hercegovca iz Bileće. Nemamo iste heroje, nemamo iste običaje i tradiciju, ne dijelimo iste vrijednosti. Na kraju krajeva to ima smisla jer je Republika Srpska nastala prije 25 godina a od Trebinja do Novog grada je mnogo različitosti. Građenje identiteta i vrijednosti je ozbiljan projekat, a naši lideri o tome ne znaju ništa, a i ne mare za to. Naša djeca u sportu navijaju za Srbiju i Đokovića što jeste lijepo, ali nije održivo jer su ipak rođeni u BiH. Svoju domovinu trebaju bar poštovati, a ne mrziti. Sad ih učimo drugačije, a rezultati tog pogrešnog pristupa će nam doći na naplatu brže nego što mislimo. Ko smo mi i šta smo mi, pitanje je za milion dolara.
Djeca iz Zenice, Sarajeva, Bihaća vole svoju domovinu BiH i nemaju alternativnu domovinu. Zaključak izvedite sami.
- NATO
Možemo mi iz RS ne voljeti NATO jer je bombardovao Republiku Srpsku 1995. godine i Srbiju 1999. godine, ali šta nam je Njemačka radila od 1941 – 45. pa su svi koji su mogli potrčali u Njemačku. I zar nije malo licemjerno da nam oni (političari) koji se voze isključivo u njemačkim automobilima (mercedes, VW, audi, BMW) pametuju kako nam ne treba NATO? I da svi mi (ili bar neki od nas), koji svaki dan kupujemo njemačke automobile, američke telefone i laptope, italijansku garderobu, francusku i njemačku hranu, američke parfeme, britanske šampone itd. itd., imamo nešto protiv NATO, a sve te zemlje su članice NATO saveza, koji nas je bombardovao. Oni koji imaju stanove po Beču, Monte Karlu, koji skijaju po Francuskoj i Italiji, šopinguju po Londonu ubjeđuju nas tj. narod (ovce) da je NATO nešto loše? Nisam ljubitelj NATO niti bilo kog vojnog saveza, ali NATO je jedini garant da u BiH neće biti rata. Možda. Poznato je da u zemljama članicama NATO nema unutrašnjih ratova. Grčka i Turska bi zaratile do sada bezbroj puta da ih članstvo u NATO ne drži u budnom stanju. To je jedini i najveći argument koji nam treba biti na umu kada govorimo o eventualnom ulasku u NATO. Osim toga ulazak BiH, a time i RS u NATO, Srbiji bi znatno olakšao isti put. Da je Srpska prva otvorila tu temu mogla je možda tražiti da važne baze budu u Banjoj Luci, Bijeljini, Trebinju, da se tako u tim bazama zaposle stotine ljudi, da hiljade vojnika tamo troše novac, ožene se ili udaju, isto onako kako je to bio slučaj sa IFOR-om (SFOR-om). Dok se Srpska bude nećkala a kasnije pristala da uđe u NATO, već će biti dogovoreno da baze budu u Bihaću, Travniku, Mostaru i Tuzli. Bar razmislite o ovoj tezi.
Bosna i Hercegovina (znači i RS) je pod vladavinom SNSD-a tj. Nebojše Radmanovića i Nikole Špirića potpisala brojne sporazume i obaveze o pristupanju NATO savezu.
- Razno
Teško je napisati ovakav tekst, a ne zaboraviti ipak mnogo važnih stvari. Ovdje ću samo pobrojati neke od važnih koje ipak ne želim preskočiti.
- Agrarna reforma je jedina šansa za nerazvijene krajeve Republike Srpske. Sela u Srpskoj su uništena. Seljak (poljoprivredni prozvođač) nezaštićen, ponižen, ostavljen na cjedilu. Sela nam odumiru već 50 godina, od industrijalizacije 60-ih godina 20. vijeka su ostavljena na milost i nemilost, ali je sada završna faza. Približavanje EU i razvojni fondovi koje EU ima, za poljoprivredu su posljednja šansa za oporavak sela.
- Urbanizam bez plana i programa je prije urbicid. Uništeni su razvojni potencijali gradova, predgrađa i sela. Banja Luka je najbolji primjer. Izađite na glavnu banjolučku ulicu u 11.00 ujutro ili 22.00 časa uveče, i pogledajte koliko ima automobila u saobraćaju. Banjaluka je grad koji nema pristojnu kongersnu dvoranu za 100 mjesta. I onda to uporedite sa Sarajevom jer je to poređenje na mjestu, i sve će vam biti jasno. Grad Banjaluka poslovno, kulturno, sportski odumire, a da nije svjestan toga.
- Nepoštovanje drugih naroda. Istina je da na primjer niko od važnih političara nije posjetio Tomašicu, to stravično stratište prijedorskih muslimana, da ne uvažavamo dovoljno činjenicu da pored nas i sa nama žive i Hrvati i Bošnjaci muslimani, da je za suživot važno poštovati drugog i poštovati njegovu nesreću. Ovoj temi sam posvetio premalo prostora u ovom tekstu, ali svako od nas ličnim primjerom mora raditi na promjeni odnosa. Želim da Predsjednik i ostali zvaničnici Srpske odaju svake godine počast tim i svim drugim žrtvama strašnih zločina, da se pokuša povratiti poljuljano povjerenje među narodima i smiriti tenzije koje se zadnjih godina raznim negiranjima rasplamsavaju.
- Nisam stigao u tekstu da se bavim raznim važnim temema za sudbinu Republike Srpske, od Haga (presuda Karadžiću 24.marta može prilično pogoršati situaciju), preko izazova koje donosi terorizam, do Dejtona ili Dejtona 2, promjene Ustava BiH koja će biti neminovna, korumpiranom pravosuđu, ulaska u EU, paralelele sa Kosovom, ulozi SPC, vraćanja značaja i uticaja Turske u BiH, do brojnih drugih tema. Neka drugi i kompetentniji o tome pišu.
Zaključak. I pomalo lično.
Republika Srpska je entitet u Bosni i Hercegovini.
Republika Srpska ne može otići iz Bosne i Hercegovine bez rata, ili bez saglasnosti Hrvata i Bošnjaka jer većina stanovnika Federacije BiH doživljava teritoriju na kojoj se sada nalazi RS, kao sastavni dio BiH i spremni su za da za nju ratuju. I zato većina stanovnika RS, posebno onih bolje situiranih nije spremna ništa da žrtvuje za RS, nego bi u slučaju nekog sukoba, ili ne daj Bože rata, u roku od 24 sata nagulili u Srbiju ili dalje.
Većini domaćih političara članovi najuže ali i šire porodice rade u državnim institucijama ili javnim preduzećima. Napravili su državu sebe radi, a nijedna takva država koja se nije bavila građanima nego privilegijama nije potrajala. Smisao države nije da 100 ili 1000 porodica uživaju sve blagodeti i isisavaju budžet, ali i budućnost cijelog jednog društva, nego da svi građani koji žele da rade mogu da slobodno žive i rade i omoguće egzistenciju svojim porodicama. Nepotizam, kriminal i korupcija su duboko nagrizli ovaj „mali“ i nejaki entitet.
Ovaj put krivci za eventualni nestanak “entiteta koji često ili stalno zovemo državom” neće biti ni Turska, ni Austrougarska, ni NDH, ni Njemačka, ni SFRJ ili Milošević, Izetbegović i Tuđman, nego mi i naši političari koji od 2000. godine naovamo nismo uspjeli da stvorimo normalno društvo, sistem i državu. Svi smo ih mi birali ili smo ćutali, ali odgovornost je na svima nama, posebno na onima od nas koji su ćutali.
Na proslavi 9. janura prije mjesec dana, osim ambasadora Rusije i Srbije nije bio skoro niko od predstavnika međunarodne zajednice, ambasada i organizacija koje su ključne za opstanak Republike Srpske. Koja to država tačnije entitet može da se nada boljoj budućnosti ako diplomatski ratuje sa cijelim svijetom, i ako njeno postojanje ignorišu najvažnije zemlje svijeta? Kakva nam još poruka treba?
Republika Srpska će postojati do trenutka do kada bude u okvirima BiH.
Ne možemo je nigdje odnijeti ni premjestiti, ni teritoriju, ni zgrade, ni bilo šta. Mogu samo otići oni od nas koji misle da treba da bude drugačije.
Kada prihvatimo tu realnost, to će značiti da još više volimo Republiku Srpsku, entitet u okviru Bosne i Hercegovine koja je naša domovina.
Ja s tim nemam problem. Što prije to prihvatimo, više ćemo sačuvati Republike Srpske i graditi bolju budućnost za nas i sve koji žive u BiH.
Rođen sam u Sarajevu (BiH, SFR Jugoslavija) u kome sam proveo pola života, drugu polovinu sam proveo u Banjaluci i Republici Srpskoj (BiH).
Moj pokojni djed Maksim je za svojih 88 godina živio u najmanje šest država, a da nije mrdnuo dalje od 20 kilometara od mjesta gdje je rođen. Moj otac je tu negdje (najmanje četiri države, 45 km), samo sam ja odmakao malo dalje, na oko 200 kilometara od rodnog grada, i već sam živio u tri države, a imam tek 45 godina.
I kao većina onih koji su stariji od 25 godina nisam rođen u Republici Srpskoj koja mi nije otadžbina, niti je bila otadžbina mom ocu, niti mom djedu, ma kako mi to shvatali i tumačili. Rođeni smo svi u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji.
Najbolji prijatelj mog djeda je bio musliman, najbolji prijatelj mog oca je bio musliman, moj najbolji prijatelj je musliman. To je bila sudbina mnogih Srba u BiH. Lijepa sudbina.
A danas moja djeca idu u razred sa 20 Srba (i ni sa kim drugačijim), i ne znaju šta znači biti drugačiji, i skoro da ne mogu ni upoznati nesrpsko dijete, a kamoli se sprijateljiti s njim ili razumjeti njegove običaje i način života.
Volim Republiku Srpsku, ali poštujem pa i volim Bosnu i Hercegovinu.
Kada se odreknem Bosne i Hercegovine to će značiti da sam se odrekao Republike Srpske.
Nema druge opcije ni mogućnosti, sviđali se to nama ili ne. Ja ostajem ovdje da živim i radim, plaćam poreze i borim se da sutra bude ipak malo bolje.
Ostalo zaključujte sami.
E sada, vrijeme će pokazati da li sam bio u pravu. Kao što rekoh u uvodu, ako se HITNO nešto ne promijeni u razmišljanju, radu i viziji ljudi koje nas vode bojim se da ću i ovaj put biti u pravu sa procjenom, a iskreno ne bih to volio. I za dokaz te tvrdnje neće trebati 30 godina nego možda samo 3 mjeseca, 3 godine ili 13 godina.
Ionako se nadam da ja to neću dočekati, jer nisam nešto ljubitelj ideje da još 30 godina hodam po ovoj planeti. Ali mnogi od onih koji ovo pročitaju sigurno hoće.
Ovim tekstom se odjavljujem sa svojim komentarima o političkoj situaciji u Republici Srpskoj, političarima i strankama. Pokušavao sam ukazivati i pomagati, ali ne ide. U ovoj konstelaciji odnosa, snaga i likova vrijeme je za povlačenje. Ne vrijedi. Naši političari ne mogu da shvate da ako im je neko neistomišljenik nije odmah protivnik i neprijatelj. A svi oni u Srpska drugačije mišljenje tako shvataju. Dosta je bilo od mene. Uz napomenu „nikad ne reci nikad“ 😉
Ovaj tekst je napisan prije 6 mjeseci a u poslednja 3 dana je finaliziran sa aktuelnim dešavanjima.
Prenošenje cijelog teksta ili dijelova teksta nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja autora.
Travnik – vezirski grad
O prolaznosti značaja gradova, entiteta i država najbolje govori značaj Travnika. U 150 godina u Travniku je bilo 77 vezira u 90 mandata. Od 1793. godine u Travniku je bio konzulat Francuske a 1806. godine je Napoleon potpisao odluku o formiranju generalnog konzulata u Travniku.
Šta je Travnik sada znaju oni koji kroz njega redovno prolaze.
Svaka cast,! Nazalost je premalo ovakvih ljudi kao Vi, ne samo u RS, nego i sire. Mozemo se samo nadati da ce jos mnogo ljudi dobre volje i malo hrabrosti, izaci iz svojih caura i podrzati Vas.
Pozdrav iz Svedske; Tomislav Lovric
Hvala Tomislave, ocigledno si prije mene shvatio poentu. Pozdrav za Svedsku 😉
Kao da sam cuo eho svoga razuma,svaka ti je na mjestu,cestitam.Cak sta vise si bio isuvise blag ili uctiv,ja bih samo dodao da pod 1; obrazovni genocid hitno zaustaviti ( to je najvaznije ) ,pod 2 ; ako ne milom onda silom zbog nase djece i pod 3; obrati paznju na pod 1 i 2.
Pod 1 hvala, pod 2 obrati paznju pod 1 😉
Fantastičan tekst koji, nažalost, potupno realno prikazuje sliku i priliku u našem ”boljem” entitetu. Žalosno je što je tako …
Hvala Ognjene. Volio bih da grijesim ali….
Super tekst. Ali ne vjerujem u promjene.
Za 30 godina ce nam Kinezi i Indijci biti komsije, pa mozda sa njima bude lakse nego sa Srbima, Hrvatima i Muslimanima.
Pisao sam tu i o demografskim trendovima. Mozda cemo mi biti tijesna vecina ili znacajna manjina negdje drugo. Migracije su nezaustavljive, samo nikako da ti prihvatimo.
Nesto najbolje sto sam procitala u posljednjih 10 godina. Svaka cast !
Proveo sam prilično vremena na “privremenom radu” u BiH i sasvim sam dobro osjetio sav “bosanski lonac” i osobno i poslovno. Imao sam i čast i zadovoljstvo surađivati s Draganom. Uvijek je bio vrlo realan u svojim procjenama i savjetima. Ovaj tekst je zaista pisan iz duše i vrlo, vrlo realistično a strahujem da će se njegova predviđanja obistiniti. Zaista ne vjerujem da političari mogu brzo shvatiti kako voljeti svoje ne znači isključiti sve druge…. A vrijeme ističe.
Hvala mnogo g. Canjar. Svako dobro zelim i ako Vas put nanese kroz BIH obavezno se javite za kafu.
da sam neka faca naredio bih da se tvoj tekst stampa u svakoj djecijoj citanci za 8 razred, samo bih gdje si god napisao republika srpska tu dodao i federacija jer sve sto pises vrijedi za obje “strane”, svako dobro ti zelim i zao mi je sto si otisao iz sarajeva, zao mi je sto je bilo ko od pravoslavaca otisao iz sarajeva, ti ljudi su bili sama sustina ovog grada, vasim odlaskom ovo mjesto je izgubilo bitne ljude koji su cinili njegov identitet
Slazem se da nema nekih vecih razlika ni u Federaciji ali ja ipak veci dio poreza placam u RS pa sam uzeo za pravo da malo vise komentarisem stanje u RS. O Sarajevu koga vise nema sam pisao o tekstu o Dusku Trifunovicu a tamo sam stavio i citat pok. Kemala Montena o tome.
Bosna i Hercegovina je zajednica moranja, los brak i nista vise. Stratesko opredeljenje Republike Srpske treba da bude ujedinjenje sa Srbijom i to bi predstavljalo logican kraj zavrsetka jugoslovenske krize. Autor uporno govori kako Banja Luka i Trebinje imaju malo zajednickog. A sta to zajednicko imaju Mrkonjic Grad i Tuzla? Zasto autor misli da su Bosnjaci i Hrvati spremni da ratuju za BiH, a Srbi nisu?! Normalno je da Srbi ne priznaju BiH kao drzavu i rade protiv nje, a ja sam prvi koji cu uvijek podrivati drzavu BiH gdje god to mogu. Zasto? Razlog za to je nasilno izvlacenje srpskog naroda iz vec postojece drzave u kojoj su svi Srbi zivjeli zajedno. Da li ce Republika Srpska zivjeti za 30 godina? Naravno da ce zivjeti samo ce se taj teritorij zvanicno zvati Srbija ili savez srpskih zemalja ili kako se god dogovorimo. BIH kao politicka tvorevina mora propasti jer u njoj ne postoji unutrasnji konsenzus za zajednickim zivotom. Da li ce biti rata? Neka ga i bude ako ce to rijesiti i raxmotati ovo klupko. Nije to ni prvi ni poslednji rat koji ce se voditi na ovim prostorima. Ko ce pobijediti? E to se nikada ne zna.
Sinisa, postujem tvoje misljenje ali se ne slazem da rat bilo sta rjesava. Bio sam vojnik i znam da se niko od boraca na bilo kojoj strani nije borio za ovo sto sada imamo. Bolje da 100 godina pregovaramo i svadjamo se oko gluposti nego da i jedan dan ratujemo i da bilo ko izgubi zivot. A vjeruj mi da su u ovom trenutka i R. Srpska i Federacija BiH u ekonomski boljem stanju nego Srbija. Na nasim ulicama gotovo da ne mozes vidjeti auta poput lade, škode favorit, stojadina, renoa 4, trabante, moskvice, najstarijih modela Yugo 45. Srpski putevi pa cak i autoputevi su puni takvih automobila. Jugoslaviju su 1919.g stvorili Karadjordjevici i tu je isorija neumitna, dopadalo nam se to ili ne. Svijet ide dalje, moramo se prilagoditi i raditi u interesu svih gradjana a ne stalno tj. svakih 20-50 godina rusiti ono sto neka generacija stvori. Nikada vise rat.
Nema se vise o cemu pregovarati. Mi mozemo da se pretvaramo da Srbi hoce da zive u BiH, ali to nije tako. Sutra kada bi bio referendum 90% bi glasalo za pripajanje Srbiji. Niko normalan ne zeli rat, on se sam nametne. U ovom dijelu za blic krig se slazem, sve su strane iscrpljene i ne postoje resursi za neku dugotrajnu borbu. Najbolje rjesenje bi bila mirna podjela BiH na tri dijela jer jedino tako sva tri natoda mogu naprijed. U protivnom ce sledecih barem 30 godina biti veta, blokade itd. Sto se tice puteva i automobila u Srbiji, to uopste nije relevantno kada se radi o nacionalnom pitanju. Ako je to neko mjerilo, zasto su se 2 Njemacke ujedinile? Zasto su Britanci branili Foklande na kojima zivi 1000 ljudi i 25 hiljada ovaca? Mi olako prelazimo preko mnogih stvari i mnogo smo skloni relativizaciji.
Tekst je, suštinski, dobar. Kako neko već napisa, o nekim se aspektima našeg propadanja moglo pisati opširnije, oštrije, prosto, jedne gluposti “bole” više od drugih.
S druge strane, neke su stvari isuviše generalizovane. Imamo mi dobrih privrednika, koji izvoze preko 90% svoje proizvodnje, a poreze opet plaćaju u RS. Da ne bude još jedna generalizacija, navešću Termoklimu iz Laktaša, Elnos iz Banjaluke, a siguran sam da ti možeš proširiti spisak sa još nekoliko imena.
Takođe, ima dosta pozitivnih primjera mikro i malih preduzeća koja tu i tamo bljesnu, nažalost, usamljeni su primjeri, ali ih je sve više i više. Svi smo prethodnih mjeseci čitali o Maji Miljević iz Banjaluke, koja je pokrenula proizvodnju zdrave hrane. Čitamo dosta često i o mladim ljudima koji pobjeđuju na takmičenjima iz informatike, matematike, fizike, a siguran sam da svi poznajemo na desetine mladih ljudi, često i bez formalnog obrazovanja, koji zarađuju veliki novac programiranjem ili outsourceovanjem nekih drugih IT usluga.
Lično, mislim da sve naše (nepostojeće) strategije moraju biti usmjerene na razvoj uslužnih djelatnosti. Estonija i Litvanija su u kratkom roku postali regionalni lideri u pružanju konsalting usluga, IT tehnologija i slučnih djelatnosti za koje ne treba mnogo ulaganja. Razvoj poljoprivrede, u ovom trenutku, je samo san. Imao sam priliku da upoznam predsjednika Udruženja poljoprivrednika Austrije. Čovjek ima dva doktorata i farmu sa oko 400 zaposlenih, a već 20 godina se zalaže za iznalaženje novih modela reosiguranja poljoprivrednih usjeva. Predsjednik Udruzenja poljoprivrednika Republike Srpske ima dva zuba u glavi, isto toliko promila alkohola u krvi i zalaže se za blokiranje graničnih prelaza traktorima dva puta godišnje, dok se ne isplate subvencije. Poenta je da za dugoročan razvoj poljoprivrede treba mnogo novca, mnogo strpljenja, promjena mentaliteta i tome sl, a specijalističke škole za “stvaranje” mladih (i ne baš tako mladih) IT stručnjaka će odbaciti rezultate već kroz nekoliko godina. Ne moraju svi biti programeri, ali, na svu sreću, toliko je mnogo zanimanja i djelatnosti u IT sektoru da se čak i prosječan penzioner može u roku od 6 mjeseci naučiti da zaradi 500-600€ i to, a to je najvažnije od svega, 500-600€ koje će stići iz inostranstva.
Odoh ja predaleko, ne zamjeri.
Ja tebi zamjerim što si izostavio jedan jako, jako bitan uzrok našeg propadanja. Crkva. Naravno, treba SPC da ostane okosnica jedinstva i sloge srpskog naroda, ali ne kao ekspert na polju evroatlanskih integracija, prava LGBT zajednica i međuljudskih odnosa u BiH. Uticaj SPC u posljednih 30-35 godina ne više nego štetan i čestiti sveštenici su postali jedna takva rijetkost, da im je uticaj u SPC marginalizovan, te da ih ne treba ni pominjati. Uticaj Crkve je postao toliko veliki, a istovrmeno toliko štetan, za opstsnak srpskog naroda u BiH, da ta tema ne smije nikako biti zanemarena.
Sigurno je da postoji još negativnih faktora, ali jasno je da ne mogu svi biti pobrojani u jednom tekstu. Sve u svemu, dosta dobra analiza, Dragane.
Borise, hvaka za komentar. Vjeruj da je u tekstu SPC bila spomenuta kao tema o kojom se nisam bavio, u onoj recenici izmedju Kosova i Turske ali se u sredjivanju teksta nekako nenamjerno izgubila. Dijelimo slicne stavove po tom pitanju s tim sto ja mislim da je SPC najvise pogrijesila negdje oko 1936.g a o tome je najbolje govorio akademik Dragoljub Zivojinovic. Trudio sam se da izbjegavam i imena firmi i imena ljudi, i onih pozitivnih primjera ali posebno onih koji su nas doveli u ovu beznadeznu situaciju.
Ova prica komentara iznad, da bi 90% naroda glasalo za pripajanje Srbiji, ne znam u kojem ti svijetu zivis ali od 50 prijatelja, ne znam niti jednog koji bi zelio da se pripoji Srbiji, a siguran sam da ni Srbija ne bi zeljela RS. Daleko bilo…
Inace odlican tekst. Imam 28 godina, do sada sam imao 2 firme u RSu, niti jednom drzava nije pomogla, ali je cijedila koliko je mogla kako bi nesposobni partijski zaposlenici dobili svoje plate.
Pozdrav
Sve što bih napisala bilo bi ponavljanje predhodnih komentara, ovih bez zamjerke. Razumijem da ne može da stane sve u jedan tekst. Danas skoro niko ne čita malo duže tekstove. U prilog ovoj konstataciji iznosim činjenicu da je u jednom malom hercegovačkom gradiću najčitanija knjiga u kojoj su samo kao blic vijesti napisane zanimljivosti iz ovog grada i to na 20 do 30 stranica. Zato se nadam da će ih biti još. Voljela bih čuti Vaše mišljenje i o drugom entitetu. Ja imam običaj reći da su Gusle i Rusi dvije najveće srpske zablude zbog čega sam okarekterisana kao izdajnik roda svoga. Konstatacija da su mediji ti koji čine najviše štete je apsolutno tačna. Od svih stvari, kada bih imala čarobni štapić, to bih prvo promijenila. Vi ste još mlad čovjek, nada sve intelektualno, što bi naš narod rekao, potkovan, nađite načina da se vaš glas čuje. Želim vam mnogo uspjeha i sreće kako na ličnom, tako i poslovnom planu. Sretno.
Da ne znam Dragana, pomislio bih da neko opet gnjavi sa dnevnopolitickim temama i “navija vodu” na mlin neke nove opozicione partije 🙂 Ovako, iz licnog iskustva i onoga sto na svojoj kozi nosim, mogu samo da zalim za propustenim vremenom, za izjalovljenim prilikama i propustenim sansama da se nesto hrabrije upustim s Draganom u “vrli novi svijet” Republike Srpske, o kojem smo nekada mastali i pravili planove. Mili moj, zelim ti da sam sebe nekako demantujes, pa kako god da to Premudri Gospod organizuje! 🙂
Hvala brate Vlado. I ja bih volio kako sam i napisao, da me vrijeme demantuje ili da se bar oni koji trebaju razbude pa da ja budem u krivu s prognozom 😉
Pozdravi svoje…
Surovo,snazno, dosta bolno ali i prilicno istinito
Moja podrska. Sto se tice sadasnje politicke situacije u RS najgore od svega je sto je sve istina ono sto govore jedni o drugim ili preciznije protiv drugih.
Samo jednu stvar si ispustio iz vida a to je skorasnji globalni rat. Ako bude iole pameti to bi moglo i moralo da prodje bez nas a mozda bi moglo i da nas osvijesti
Dragane,
Da si ovo napisao ’97 ili ’98 bio bi i tada 100% u pravu i 100% mrtav.
Danas si samo 100% u pravu! (ne znan da li da upišem “na sreću” ili “na žalost”)
Od ’97, kada su tadašnji političari IZDAJNICIMA nazivali ljude, samo zato sto su otišli u Tuzlu ili Sarajevo da obiđu svoju imovinu, do danas,kada se Srbin, koji bude vidjen na prijemu u nekoj ambasadi (osim Ruske), takodje naziva IZDAJNIKOM, nije se promjenilo ništa.
Poneki političar je umro, po neki je samo ostario, ali su na njihovo mjesto došli sinovi i sinovi, ali za razliku od tata i stričeva ovi su još pride potpuno nepismeni u svakom pogledu.
Sto kaže onaj vic: “Na dijeti sam dvoje pune sedmice. Izgubio sam 14 dana”.
Moj Dragane Hrabri (priznao si, zamisli da vise voliš Sarajevo nego Krim i Leskovac, i BiH, gdje ti rodjen pradjeda, od bratske nam Bjelorusije!!!!) – umrijeti nećemo, al’ lijeka nam nema.
Tvoj tekst ce, nažalost ostati nepročitan od većine kojima je upućen. (ne čitaju ili ne znaju citati)
Možda ce samo MILE malo da se zamisli, a možda i neće…
Pozdrav Miljan ’71
Ako ima grešaka u pisanju -izvinu pišem sa telefona,a on neke rijeci automatski koriguje….
Slazem se sa mnogim navodima iz teksta. Na prvom citanju tekst mi se ucinio dosta realnim i razumnim.. ali onda sam uocio neke nelogicnosti i statove izvedene iz zabluda.
Da bih odgovorio na sve trebalo bi mi da napisem u obimu bar pola izvornog teksta 🙂 Imam dosta obaveza i nisam siguran da cu to uciniti, ali mozda nam se kasnije nekad ukaze prilika da konkretnije polemisemo.
Republika Srpska se nalazi na raskrscu tj na putu je da izgubi svoju svrhu i smisao. Glavni krivci za to su domaci ljudi i interesne grupe, koji su uzurpirali institucije i onemogucavaju razvoj i izgradnju RS, pa i BiH. Sa druge strane, ako govorimo o smislu i identitetu RS, moramo da se osvrnemo i na smisao i identitet BiH. Ima li ga?
Sto se tice BiH i stranih diplomatskih predstavnistava tj pojedinih drzava, taj odnos ima dvije strane. BiH i pojedine strane zemlje nikada nisu prihvatili RS, niti se moze ocekivati da ce se desiti u naredno vrijeme. Njihov cilj nije postojanje RS, vec naprotiv, njeno gusenje. Zbog toga mislim da je naivno reci kako su Dodik ili njegovi “zaratili” sa “citavim” svijetom. Te organizacije nam zele zlo, i jedini nacin da budes u dobrim odnosima sa njima je da radis na njihovoj agendi. Onda ces biti dobar politicar, zvace te i dolaziti na tvoje prijeme. Njihovu agendu tesko da mozemo znacajnije da promjenimo jer je ona dio iste politike koja traje vec vise od 100-200 godina. Ipak slazem se da nasi politicari ne rade dovoljno (ni obim, ni kvalitet) u smjeru odrzavanja odnosa sa tim subjektima, kao i na promociji interesa RS, i tu ima jos mnogo prostora za popravljanje.
Sto se tice razlika u odnosu na stanovnika Trebinja i Banja Luke, npr, one su mnogo manje nego razlike izmedju stanvovnika Trebinja i Zenice, ili stanovnika Bijeljine i Travnika. Nekada su Skoplje, Ljubljana i Podgorica bili u istoj drzavi, sa vecim razlikama, pa su i pored toga neko vrijeme nalazili uspjesan zajednicki jezik i identitet.
Zivim u Austriji i to sto pricas nema smisla. Ovdje su izrazene velike razlike u identitetima (osjecaj i manifestacija) izmedju svih pokrajina, pa i da ne kazem i sela. Ko nije bio u AT ne zna sta je tzv lokal patriotizam.
Razlike su takve i du izrazene i u jezickom smislu, vise nego kod nas, tako da se cak medjusobno tesko razumiju (npr Vorarlberg). Na nivou pokrajina postoje i politicke, ekonomske, zakonodavne itd razlike.. pa opet nalaze jezik i to sve nekako usklade.
Na kraju, ako postoje razlike, zar to nije dobro? U drugom dijelu teksta se zalis na nepostojanje razlika? Bitno je da razlike nisu nepomirljve. Ako govorimo o sustinskim zivotnim/ljudskim vrijednostima i stremljenjima, ako te razlike postoje u nekoj zajednici i nisu pomirljive, onda ta zajednica nema buducnost. Ovdje aludiram na BH i religijske razlike koje su bile jedan od uzroka prethodnog rata i mozda nekog buduceg.
Pominjes izvoz, EU/SAD, Rusiju itd. Srbija je prije carinskog rata sa Austrougarskom bila zaostala i industrijski nerazvijena zemlja, gdje je AU bila glavni spoljnotrgovinski partner. Slicno kao i danas (RS/BH), Srbija je izvozila proizvode nize vrijednosti i kompleksnosti, poput svinja i sirovina. Jedan od ciljeva trgovinskog ugovora AU sa Srbijom je upravo bilo to da se Srbija na ovaj nacin veze, stavi pod njihovu kontrolu i diriguju njen razvoj i politika onako kako AU odgovara.
Sve im je dobro islo u toj “saradnji” dok malo nervozniji medju njima nisu pukli i uveli carine/sankcije Srbiji, nadajuci se da ce time uticati na politiku i ostvariti svoje ciljeve.
Rezultat tih sankcija u srednjerocnom periodu je privredni bum u Srbiji, razvoj industrije, osvajanje drugih trzista, grana, i diverzifikacija izvoza. Nakon zavrsetka carinskog rata, obim trgovine SR i AU se nije nikada vratio na prethodni nivo, a u SR je stvorena kvalitetna industrijska i baza znanja za dalji razvoj. Na zalost, taj razvoj je kasnije prekinut ratovima i nizom pogresnih odluka politicara.
Ono sto hocu da kazem u ovom konktestu je da Rusija, za razliku od drugih zemalja, ne diktira RS politicke i druge uslove za privrednu saradnju, a EU/SAD, slicno kao AU onomad, uslovljavaju privrednu saradnju sa politickim i drugim uslovima koji su daleko od interesa RS (i stanovnistva koje tu zivi).
Glavni razlog zbog cega je slab izvoz u Rusiju nije u Rusiji vec u RS, i ukidanjem carina sa EU i nepostojanjem odgovarajuce strategije i implementacije da se to popravi.
Pored toga sto se tice Rusije, koji je izvor podataka koji si koristio? Po aktuelnom izvjestaju RZS RS (2015), uvoz iz Rusije iznosi oko 1,06 mlrd KM, dok izvoz reda 10 mil km. Glavni razlog za toliko veliki uvoz je kategorija 27 (mineralna goriva, ulja itd), koja istovremeno doprinosi izvozom od 413mil km.
Rjesenje za uspjesnu ekonomiju nije fokusiranje na izvoz u kapitalno nisko intenzivnim granama, kao sto je danas slucaj i sto EU forsira, vec upravo obrnuto. Dalje, potrebna je i diverzifikacija ekonomskih odnosa na razlicite zemlje i zajednice, i tu vidimo da sa Rusijom postoji veoma dobar pregovaracki kapital kako bi se taj odnos dalje produbio u korist RS. Tu mislim i na stvari poput transfera tehnologija i znanja, sto nam je bitno za stvaranje industrijske baze.
Ono sto je u slucaju RS jos dalje problematicno je konstantno smanjivanje pokrivenosti uvoza izvozom. Iako mnogi ekonomisti se fokusiraju na pokusaj povecanja izvoza (i to najcesce tako da ljudi prave cipele u tri smjene za 300km mjesecno), veci problem u RS i ono na cemu se treba dati veci fokus je supstitucija uvoza, tj vece angazovanje domace radne snage i industrije i smanjenje trgovinskog deficita putem smanjenje njegove uvozne komponente.
Sto se tice pomoci Rusiji RS, ona se kroz politicke institucije i na visem medjunarodnom nivou odvija zadnjih XX godina, u novije doba od pocetka primjene Dejtonskog sporazuma i stabilizacije prilika u samoj Rusiji. RS bi u proteklih 10ak godina vjerovatno vec nestala da nije bilo Rusije kao protivteze u nastojanjima SAD/EU da RS ukinu i obezvlaste. Primjer prezivljavanja drzave sa i bez ruske podrske mozemo da vidimo ako uporedimo Siriju i Libiju/Irak u novije doba. Da nije bilo ruske podrske koja je intenzivirana poslednjih par mjeseci, Asad bi do danas vjerovatno bio objesen a vecina Sirije pod kontrolom IS i drugih ludaka, slicno kao sto je slucaj sa Irakom, Afganistanom i drugim mjestima gdje su SAD/EU upetljali svoje prste. Rusija je trenutno jedina nada stanovnistva Sirije da ce mozda jednog dana nesto biti od njihove drzave.. a ti predlazes da se redukuje saradnja sa Rusijom, i fokusira na EU?
Dalje, kada vec pominjes SAD zajedno sa EU, potrebno je naglasiti da izvoz u SAD je iznosio 2014 12 mil km, a izvoz 32 mil km, dakle, u odnosu na Rusiju i EU SAD je beznacajan trgovinski partner za RS. Posto je u pitanju beznacajna ekonomska saradnja, tvojom logikom, ucesce SAD u RS/BH politickim procesima bi bilo korisno znacajnije redukovati, zar ne?
Na kraju, mozes li da mi objasnis kako to NATO garantuje bezbjednost? Je li garancija isto kao sto vazi mozda za Kurde u Turskoj, 20 miliona Kurda, gdje ih Turci krkaju vec decenijama? Kako je to moguce, zar NATO ne garantuje bezbjednost svim svojim clanicama i njihovom stanovnistvu?
Pominjes NATO baze…
Hrvatska je u NATO, koliko je tamo otvoreno baza? Koliko NATO baza ima u Grckoj? Pa Njemacka pokusava vec decenijama da se ratosilja NATO baza i raketa?! Oni ne uzimaju BH u clanostvi da bi tu stacionirali svoje vojnike (sta ce im ovdje baze?) vec da bi je stavili pod svoju kontrolu i koristili u daljim ratovima!
Ulazak u NATO prije svega ima ogromne finansijske represalije, to je oblik reketiranja gdje drzave moraju da uloze ogromna finansijska sredstva u visedecenijskom kontinuitetu, da vezu svoju industriju, strateski razvoj i vojne tehnologije za NATO zemlje, kao i da usklade spoljnu politiku. To sve osigurava dugorocnu potcinjenost i onemogucava privredni razvoj, bez ikakvih opipljivih ekonomskoh, pa i vojnih benefita (da, i privredni, jer vojna alijansa kao instrument i za to se koristi).
Dalje, argument da ce da se otvaraju baze, nasi ljudi rade u njima (kao konobari i kuvari, pretpostavljam) i da se nase zene udaju za njih (mozda si htio reci prostituisu, pa da od toga naplacujemo poreze) je malouman. Mozes li da mi objasnis koje su to pozitivne ekonomske tekovine IFOR-a, ono sto je ostavio poslije svog odlaska i za sta mi danas mozemo da kazemo “to nam je ostalo od IFORa i danas time stvaramo novu vrijednost”??
Ovaj argument koji si naveo za NATO je apsolutno nerazuman i naivan, da se blago izrazim.
Dragane, bas ti je fora sto si izbrisao moj prethodni komentar. Ovo je tvoj blog – tvoja kuca, ali sve to sto pišeš možeš “objesiti mačku o rep” kako bi rekao Dodik, jer takvim autisticnim i represivnim odnosenjem prema drugačijim misljenjima pokazuješ licemjerstvo u odnosu na ono sto pišeš. Nisi ništa bolji od korumpiranog rezima i njegovih medija.
Kada budem u prilici napisaću članak gde ću referencirati tvoj post i objaviti ga tamo gdje nećeš moći da brišeš.
Hvala za komentar Bojane. Nijedan komentar koji je do sada stigao za ovaj tekst nije obrisan, pa tako ni tvoj. Komentari se odobravaju uglavnom jednom dnevno sto je vidljivo i po prethodnim danima po seriji odgovora koje sam davao na pristigle komentare tokom dana. Izuzetak su komentari koji sadrze psovke ili uvrede ali ovaj put nije bilo takvih komentara. Nadam se da je i u Austriji lijepo vrijeme. Veliki pozdrav
@ Bojan
Lijepo je tako sjediti negdje u Austriji i pametovati nama ovdje i govoriti kako nam je dobro, kako ne bi trebali u NATO kao nam je Rusija veci prijatelj od npr. Austrije u kojoj si se ti protiv svoje volje našao i svašta nešto što ti navede u komentaru.
Drug moj, mi smo ovdje svi u istom loncu “Bosanskom” i živimo kako tako ali jedni pored drugih od onih mizernih 320 KM kod nas u RS do 380 u Federaciji i koliko god nam bilo loše ili dobro najmanje nam trebate vi koji gore drmate “ojre” opijate se po koncertima (Seke, Merlina, Severine) zajedno zagrljeni i jedni i drugi i treći a onda kada dodjete sa tih tuluma sjetite se RS, BiH, Herceg Bosne pa dofurate na forume da nam kažete šta treba a šta ne treba.
Moj prijedlog svima vama je ili da se vratite ovdje pa sa nama onda preživljavate ovo blagostanje ili da u laganim koracima o……. sa ovih foruma.
Pozdrav i svako dobro.
Jeste da ću ponoviti već rečeno više puta, ali SVAKA ČAST na tekstu…
Nažalost, u svemu (ili većini) si u pravu.
Da je sreće da je više ljudi kao ti, na pozicijama…
Bojane skidam kapu. Pomislih već da smo trajno izgubljeni i da smo gotovi ali vratio si mi nadu. Dok god je takvog razmišljanja kao i tvog meni nekako milo i lijepo oko srca.
Mnogi se pitaju zašto je došlo do rata 90-tih…Zašto to je manje bitno koliko je bitno kako se došlo do rata…Jedan aspekat tog rata bio je taj, da je Jugoslavija bila bogata zemlja sa dovoljno novca u svakoj republici…Taj luksuz I novac koji je pokojni Tile ostavio, Sloba, Franja, Kučan I Alija su iskoristili da naoružaju ljude I da ratuju…I tu se dolazi do zaključka…Za sve je potreban novac…90-tih je mogao da ratuje I proglašava države I nezavisnost ko je hteo, jer otpočeli su rat u relativno bogatoj državi iz čije su kase finansirali svoje projekte, ciljeve I nacionalne interese…
E sad da dodjemo do onog glavnog dela…Imate li vi u Republici Srpskoj novca da isfinasnirate svoje odcepljenje…Ako nemate, onda vam je bolje da ne ulazite ni u kakve sulude projekte I balvan revolucije, da ne bi smo po običaju mi u Srbiji plaćali za vas…Koliko se sećam 1914-ta I Sarajevski atentat nas je košatao million ipo života I to je prošlo tako jer su ljudi tada bili neuki I malo su znali o ratu…Ja iskreno niti sam spreman niti hoću da žrtvujem život svojih ukućana I najdražih pa I sebe samoga da bi ste vi dobili državu ili održali referendum…Ko je pametan shvatiće…Mnogo nas košta ta šljiva pod koju treba da svi stanemo…Kakvim smo tempom krenuli, na kraju će nas biti taman toliko I da stanemo pod jednu šljivu…Razmislite malo…
aferim jarane!
Od A – Ž ili od A – Š, kako god. Podrška! Ovo je jedan od najboljih tekstova koji sam pročitao zadnjih godina.
Nece Republika Srpska jer ccemo joj promijeniti ime u Zapadna Srbjja.
Svaka čast autoru na tekstu, fino “secirano” stanje. Slažem se , neprihvatanje BiH je i odbacivanje Republike Srpske u neku ruku. BiH je i zemlja srpskoga naroda i moraju se boriti za svih njenih 100 posto jer borba za 49 posto donijet će samo kontra efekt. Imam dojam kada bi se okrenuli borbi za 100 posto BiH malo i relaksiralo odnose i okrenulo bošnjake i hrvate od političke ili bilo kakve borbe protiv Republike Srpske.
Mislim da srpski narod zaslužuje svoje mjesto u BiH jer je dio njene historije i ne treba bacati fokus samo na RS jer upravo takav stav donio je da danas nema srba u Bihaću,Sarajevu,Tuzli…gdje su vijekovno bili. Naravno ekonomija i loši životni standard čini svoje i upravo borba protiv toga mora biti na prvom mjestu jer…za 30 godina ostat će prazna teritorija bez ljudi.
Pozdrav iz Zg
Potpisujem barem 95% teksta, odnosno misljenja.
Realna istina