Ima nešto u tom što me nećeš – Duško Trifunović i Sarajevo koga više nema
Prije nekoliko dana (28. januara) navršilo se devet godina od smrti Duška Trifunovića. Pjesnika ljubavi, pjesnika mladosti, ali i pjesnika slobode. Omiljeni pjesnik i omiljeno TV lice predratnih generacija, posljednje godine svog izbjegličkog života proveo je u Novom Sadu. Dok su na svim žurkama pjevali „Ima neka tajna veza“ „Glavo luda“ “Šta bi dao da si na mom mjestu”, “Pristao sam biću sve što hoće” i mnoge druge, Duško je skromno i u besparici provodio posljednje godine života. Nekoliko medija se sjetilo da toga dana podsjeti javnost na život i djelo Duška Trifunovića, a ja sam odlučio napisati blogpost.
Duško je bio iz Sijekovca, sela pored Bosanskog Broda u kome je, u stvari, i počeo rat u BiH. Duško to nikada nije prebolio niti se mogao vratiti u Sijekovac, mislim da čak nije bio prisutan ni na majčinoj sahrani. Boljelo je to pjesnika, pa je svoj život okončao u Sremskim Karlovcima. Blizu mu je bio Pero Zubac, kome su opet daleko bile „Mostarske kiše“, blizu mu je sada Branko Radičević, a daleko mu je bilo sve ostalo.
Kao kroz maglu se sjećam da je negdje pred smrt Duško izjavio kako je, iako dugo nije pisao za muzičare, napisao pjesmu „Ima nešto u tom što me nećeš“ za Željka Joksimovića. Mislim da je imao namjeru da mu pripremi još dva teksta. Bila mi je od prvog slušanja draga ta balada, iako u početku nisam znao da je to Duškov tekst, a nakon toga još draža. I nekako sudbinska.
Ovih dana sam shvatio da ta pjesma opisuje i odnos Duška Trifunovića i Sarajeva, grada u kome je Duško ostavio najveći trag, napisao najljepše stihove, snimio najbolje dječije TV emisije, i iz koga je na kraju poput mnogih drugih otišao. Nije Duško nakon odlaska mnogo pričao o Sarajevu, a ni Sarajevo se nikada nije sjetilo Duška. Niti je „Sarajevo“ zvalo i pokušalo da vrati Duška, niti je Duško imao želju da se vrati u Sarajevo. Baš kao u stihu „Ima nešto u tom što me nećeš, i u tome što ja tebe neću“. Ko će znati, možda je Duško taj stih i posvetio Sarajevu.
Niti je „Sarajevo“ zvalo i pokušalo da vrati Duška, niti je Duško imao želju da se vrati u Sarajevo.
Nije se Sarajevo sjetilo ni da Duško zaslužuje ulicu u tom gradu. Nisu ni mnogi drugu gradovi, ali znam da u Brodu ima ulica tj. Šetalište Duška Trifunovića, da postoji i u Apatinu, u Zrenjaninu, u Novom Sadu (Veterniku), a bila je inicijativa i za Beograd. Lično sam prije nekih 7-8 godina otišao u Gradsku upravu Banjaluka, i odnio prijedlog da se bezimena ulica u kojoj sam napravio kuću (do tada smo bili Kozarska bb), nazove po Dušku, i prijedlog je prošao. Istina, prikladnije je bi bilo da je ulica sa Duškovim imenom negdje u centru, da je nekako poetičnija i boemskija, ali nisam se smio pouzdati da će to ikada proći pa sada jedna nova ulica sa velikim kućama, na ulazu u Banjaluku iz pravca Sarajeva, a na samoj obali Vrbasa, nosi Duškovo ime. Ima i malo simbolike, zar ne?
I nije to sve. Ima još simbolike koja je doprinijela nastanku ovog teksta. Istog dana kada je bila godišnjica Duškove smrti, u Sarajevu je sahranjen Kemal Monteno. Kada sam čuo za Keminu smrt napisao sam status na fejsbuku.
„Nema više Kemala Montena, nema Davorina Popovića Pimpeka, nema Mirze Delibašića Kinđeta. Ekipa iz onog legendarnog sarajevskog FIS-a sada igra i cuga na nekim drugim terenima. Polako nestaje ona čarobna priča o Sarajevu kojoj se divila cijela Juga. Onaj duh, šarm, jednostavnost i neponovljivost. A Čola, Brega i Kusta koji su jedine tri face tog nivoa, relativno su daleko od Sarajeva. Sarajeva koga više nema.“
Kemo će sigurno dobiti ulicu ili trg u Sarajevu, Duško za sada sigurno neće.
Ta teza „Sarajevo koga više nema“, a koju na žalost sve češće koristim na tviteru kao hashtag #SarajevoKogaVišeNema, odlaskom ovih veličina i ljudina dobija sve više na težini i postaje tačnija.
U subotu je i Gojko Berić (koji me likom neodoljivo podsjeća na Duška) u “Oslobođenju“ napisao politički komentar „Pogašena svjetla Sarajeva“, iako je uvod posvećen Kemalu Montenu.
Sarajevo u posljednjih 25 godina u pop kulturi i uopšte, nije iznjedrilo nijednu novu zvijezdu
Sarajevo u posljednjih 25 godina u pop kulturi i uopšte, nije iznjedrilo nijednu novu zvijezdu, muzičku, glumačku, rediteljsku (Tanovićev film “Ničija zemlja” nije bh produkcija), pa čak ni sportsku (postanu poznati u BiH tek kad odu vani poput Džeka). Nema novih Montena, Čolića, Kusturica, Bregovića, Pimpeka i Kinđeta. Prije njih su bili Čobi i Pro Arte, Kornelije Kovač i Korni grupa, Đorđe Novković, Dragan Stojnić. Nema ni novog Neleta ni Seje Saxona, nema novog Branka Đurića Đure ni Nadrealista, a u grad ne dolaze ni nove pridošlice koje tu stvaraju karijere poput Duška (Bos. Brod) ili Vajte (Travnik) ili Nede Ukraden (Imotski).
I znam da će sada krenuti da hejtaju ove teze svi oni koji će tvrditi da niko od ovih nije dobar muzičar. Da su muzika i rokenrol nešto drugo. Posebno svi oni kojima su đedovi i babe odrasli uz džez i bluz po bosanskim vrletima, dok su čuvali ovce i krave, ali su odjednom postali eksperti za „pravu muziku“.
Ja govorim o Sarajevu. A Sarajevo je u bivšoj Jugi, a i šire bilo prepoznato po ljudima koje sam nabrojao u tekstu. Sviđalo se to nekome ili ne. Istina je to koja najviše treba da zabrine Sarajlije.
I kao sve u Bosni, i ovaj post završi vezan za rat i politiku. Krenuo sam od meni Duškove omiljene balade u naslovu, a završio sa tužnom konstatacijom da Sarajevo više nije onaj isti grad, da kada kažemo Sarajevo, mi u stvari mislimo na #SarajevoKogaVišeNema.
Duško je jednom rekao „Slušajte mene, a radite po svome“.
Tako i vi, čitajte ovaj moj blogpost po svome.
I ne očekuj da te iko razumije
Napomena:
Da ne bude sada kako ja kao bivši Sarajlija, iz Banjaluke šaljem neke čudne i loše poruke, evo citata šta je Kemal Monteno rekao novinarima o Sarajevu par godina nakon rata.
Pitanje: Vrlo si tvrd u raskrinkavanju novoga sarajevskog miljea i kulture, i poznat kao “ekstremni” Sarajlija. Je li to rezultat tvoje nostalgije ili opravdane iritiranosti promjenom? –
Odgovor Kemal Monteno: Jeste, ne volim ovo novo Sarajevo. Pa me onda pitaju kako to da ga ne volim, a pjevam “Sarajevo, ljubavi moja”. Ja sam tu pjesmu napisao prije 25 godina, i to drugačijem Sarajevu, koje sam volio. Nije to više to. Ne poznajem dobro ovo Sarajevo. Ili ono ne poznaje mene. Prije bih išao negdje na gostovanje i jedva čekao da se vratim, misleći da se nešto važno dogodilo u ta dva-tri dana dok me nije bilo… Sad više nemam taj osjećaj. A možda to više nije moj grad i zato što u njemu više nema puno mojih prijatelja. Puno ih je u svijetu, puno ih je umrlo. Moguće je da će se Sarajevo regenerisati, ali ne za mog života, bojim se. Prije su ljudi koji su dolazili u Sarajevo, poštovali grad. Poštovali su Kemu, Davora, Haseta, Švabu… Kao da ja dođem kod tebe kući, pa poštujem ako se ne puši, ako se izuvaju cipele i slično. Ovi danas ne poštuju nikog, ponašaju se kao okupatori. Husref Musemić je došao sa strane, Mirza Delibašić je došao sa strane, Toma Zdravković je došao sa strane, ali oni su znali da poštuju Sarajevo i zato su postali Sarajlije.
2021