Nakon objavljivanja teksta Političke slike i (ne)prilike u Srpskoj, dobio sam desetine poruka i poziva od informisanih i uglednih ljudi u javnom životu Republike Srpske, što svakako predstavlja potvrdu da je trebalo napisati taj tekst.
Bavim se istraživanjima i političkim komentarima od 2004. godine, bez grešaka u procjeni.
Međutim, moj motiv za pisanje tog teksta, definisan kao potreba da razbudim neke od uspavanih likova na političkoj sceni Republike Srpske, očigledno je bio preambiciozan. Desilo se, zapravo, da sam potpuno rasanio vladajuću ekipu okupljenu oko SNSD-a, dok sam likove koji sebe smatraju opozicionarima iz tzv. Saveza za promjene samo djelimično prodrmao.
Iako sam priželjkivao da za nastavkom ne bude potrebe ispostavilo se da je sada – četiri mjeseca nakon objavljivanja teksta, a na samom kraju ove predizborne godine – ipak vrijeme da dodam političke komentare o stanju u Republici Srpskoj. Bilo bi logično da u ovom nastavku pišem o temama o kojima nisam prethodno pisao, kao što su parlamentarni izbori na republičkom i državnom nivou, te izbor za srpskog člana Predsjedništva BiH, ali nalazim da je, ipak, važnije doraditi temu iz prvog dijela teksta.
Ništa važno na političkoj sceni u Srpskoj nije se desilo u protekla četiri mjeseca od mog prvog bloga na ovu temu, a ništa važno i drastično nije se desilo ni od lokalnih izbora prošle godine. Sve u svemu, iste face, isti likovi.
Zato, nije teško pretpostaviti da bi g. Dodik i SNSD i na sljedećim izborima, poput tornada, mogli pomesti dezorijentisanu, grogiranu i nadasve bezidejnu opziciju. I to je sasvim u redu, ukoliko birači tako odluče. Upravo zbog te pretpostavke ovo komentarisanje ću započeti pitanjem:
Kakav predsjednik je potreban Srpskoj?
Ako je pretpostavka da su mnogi građani koji ne izlaze na izbore nezadovoljni postojećom situacijom i da će samo „novi“ glasači prije birati promjene nego status quo onda je i logično da novog predsjedničkog kandidata treba da podrže sve stranke koje za sebe tvrde da su opozicione. Jasno je svima da tzv. opozicija u svojim redovima, ionako, nema kandidata koji može da izvede novih 50 do 100.000 glasača koji žele ili mogu donijeti promjenu.
Kakav predsjednički kandidat može izvesti nove glasače na izbore? Kako možemo imati kvalitetniji parlament koji je, moramo priznati, u ovom mandatu bio najslabiji od nastanka RS?
Nestranački predsjednik
Predsjednik na koga će svi građani biti ponosni i koji ni kod koga neće izazivati mržnju ili prezir zato što pripada drugoj političkoj opciji ili zato što isključivo brine za svoje stranačke kolege. Sada nam je više nego ikad potreban nestranački predsjednik i podršku treba da mu daju sve stranke koje se zalažu za promjene.
Pošten i častan
Vrijeme je da dobijemo predsjednika za koga se ne vezuju afere i razne optužbe. Vrijeme je za predsjednika koji nije bio saučesnik u aminovanju nekih dosadašnjih afera. Jednom riječju, treba nam predsjednik za ponos svakog građanina. Poštenje i čast su danas najlakše kvarljiva roba, ali ima još časnih i poštenih ljudi u Srpskoj.
Otvoren za drugačija mišljenja
Predsjednik Srpske mora biti neko ko je otvoren za drugačija mišljenja, neko u čijem kabinetu neće sjediti samo 20 stranačkih poltrončića i klimoglavaca. Predsjednik mora uvažavati druge i drugačije, saslušati stav civilnog i nevladinog sektora koji ne misli kao on ili kao vlast. To se nekako izgubilo u hodu i nikako da se povrati. Predsjednik Srpske treba sa uvažavanjem i poštovanjem da razgovara i sa predstavnicima Helsinškog parlamenta i sa urednikom portala Buka, i sa blogerom Vaskovićem, i sa direktorima organizacije Transparency international, i sa ambasadorom SAD, i sa predstavnicima nestalih i poginulih sa područja Srebrenice i Prijedora, kao i sa predstavnicima raznih manjinskih i ugroženih grupa. Ne smije biti nepodobnih i nepoželjnih za razgovor. Potreban nam je predsjednik koji svojim nastupima i politikom, braneći interese Srpske, neće izazivati mržnju kod drugih birača, kod komšija ili nekadašnjih protivnika.
Korektiv izvršne vlasti
Predsjednik RS treba da bude nezavisni korektiv izvršne vlasti tj. onoga što Vlada RS radi. Predsjednik koji dolazi iz neke stranke zastupa samo interese te stranke, što se u Srpskoj potvrdilo kao pravilo od 1992. do sada. Čak je i Rajko Kuzmanović, „ikebana predsjednik“, bio tu samo za interese SNSD koalicije.
Predsjednik dijaloga i suživota
Potreban nam je predsjednik kojem će na prvom mjestu biti dijalog, a ne politika otvorenih sukoba sa svima oko nas. Neko ko će uvažavati i stav Srbije, ali i stavove komšija iz Federacije, kao i stavove zemalja koje su uložile u Srpsku stotine miliona dolara i eura da se zemlja obnovi i profunkcioniše. Ne smijemo biti više u skobu sa cijelim svijetom, niti zatvarati vrata za saradnju sa prvim komšijama.
Predsjednik istoka i zapada Srpske
Srpskoj je potreban predsjednik koji će približiti i spojiti istok i zapad Srpske.
Vlada RS je u potpunosti zapostavila istočni dio RS. Trenutno su u Vladi RS samo dva ministra sa prostora od Bijeljine do Trebinja. To su Trninić iz Bratunca, ministar za saobraćaj, i još uvijek javnosti anonimna Jasmina Davidović iz Foče, „ministarka ikebana“, kojoj je glavna referenca za mjesto ministra bila to što se izjasnila kao Bošnjakinja. Ali to je Vlada Srpske. Predsjednik pak mora biti spona istoka i zapada, veza koja spaja Trebinje, Foču, Istočno Sarajevo, Višegrad sa Zvornikom i Bijeljinom, preko Brčkog, pa sve do Novog Grada.
Predsjednik diskontinuiteta
Potreban nam je predsjednik diskontinuiteta kada su u pitanju nepotizam, korupcija, stranačko zapošljavanje, afere, sukobi, kadrovski promašaji, nebriga za kulturu, zanemarivanje značaja preduzetnika i poslodavaca, zanemarivanje brige za boračke kategorije, zapuštanje obrazovnog sistema, ubijanje sporta, rastjerivanje mladih i obrazovanih kadrova. Sa svim tim praksama pod hitno je potrebno napraviti prekid.
Predsjednik politike prelaznih rješenja
Da. Potreban nam je predsjednik politike prelaznih rješenja, jer smo vidjeli da nijedna od dvije zaraćene političke opcije u RS nije spremna na dijalog i kompromis u interesu građana i RS. I možda predsjednik samo jednog mandata ukoliko narod ne bude želio drugačije. Nije sporno da predsjednik dobije priliku za još jedan mandat ako bude dobro radio svoj posao, i to će građani lako ocijeniti. Ali nama su sada važne politike prelaznih rješenja. Ako predsjednika iz reda SNSD-a zamijeni predsjednik iz neke od stranaka tzv. SzP i dalje ćemo imati predsjednika koji se na dnevnom nivou uključuje u političke obračune, upotrebljava kabinet i resurse za podršku samo jednoj strani.
Patriota
Treba nam predsjednik patriota, ali ne samo patriota na papiru i pod stranačkim šatorima. Treba nam predsjednik koji je za Republiku Srpsku „stavio glavu u torbu“, koji je bio borac Vojske Republike Srpske, koji je časno i pošteno odslužio svoju obavezu prema Srpskoj. Treba nam patriota koji se ne busa u prsa patriotizmom, ne umanjuje vrijednosti drugih niti vrijeđa protivnike. Patriotizam je ljubav prema svome, ali nije mržnja prema drugome. Možda je vrijeme da nam za predsjednika dođe neko ko je bio borac prve kategorije, a ne ratni funkcioner ili kancelarijski ratnik.
Predsjednik svih građana
Srpska od 1996. godine naovamo nije imala predsjednika svih građana. Uvijek je predsjednik zastupao samo one građane koji su glasali za njega odnosno stranku ili koaliciju koja ga je izabrala. Bilo je tu i malo manje ili više odstupanja, ali Srpska nikada nije imala predsjednika svih građana, bez obzira na političko, vjersko i svako drugo opredjeljenje.Taj predsjednik ne smije preko reda primati stranačke kolege, ne smije službenim automobilom i sa brojnom pratnjom ići po stranačkim skupovima, a to je oduvijek bila situacija u RS, ne smije rješavati probleme samo u onim opštinama ili institucijama u kojima vlada njegova stranka. Predsjednik mora biti tu za sve građane i zajedno sa građanima.
U ovih 10 tačaka je jednostavno pobrojano #KakavNamPredsjednikTreba
Zaključak:
Neki kažu „ne zna narod“, a neki da „ne valja narod“. Narod u Srpskoj je pametan, dobro vidi i dobro bira. Ne mogu mu se 12 ili 20 godina, s jedne strane, poturati iste face, a s druge strane pričati o promjenama. Srpska je kao društvo zrela i spremna da izabere predsjednika koji nije stranački kandidat. Ovo je ujedno i posljednja šansa da se napravi taj iskorak u uvođenju demokratije u RS.
Apsolutna višedecenijska vlast jedne partije malo gdje je donijela boljitak cijelom društvu, a SNSD već 12 godina ima apsolutnu vlast u Srpskoj. Ukoliko se nešto značajno ne promijeni, imaće je vjerovatno još četiri godine. Doduše, činjenica je da SNSD i ekipa bar ne pričaju o promjenama, nego o kontinuitetu i narod koji to cijeni za to i glasa. Legitiman izbor.
Međutim, oni koji tvrde da su bolji i da su baš oni promjena moraju to narodu i dokazati.
Djelima, a ne riječima.
U prošlom tekstu sam napisao da je jedini takav kandidat koga bi opozicija mogla da ponudi kao zajedničkog kandidata za predsjednika Srpske general Milomir Savčić, predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske. Savčić i vjerovatno niko drugi. Argumentaciju za Savčićevu kandidaturu sam dao u prvom tekstu.
Nakon mog prvog teksta, Savčićevih šansi su postali svjesni samo u SNSD i u Palati, pa su ga, samo tri sata nakon objave mog bloga, ekspresno izbacili iz svih protokola na kojima je već bilo dogovoreno njegovo pojavljivanje. Prvo se to desilo u Banjaluci, gdje je za sljedeći dan, po objavi bloga, već bilo usaglašeno da Radojičić i Savčić uruče odlikovanja, pa u Prijedoru, a potom u Trebinju, Zvorniku i u još nekoliko gradova. Odlikovanja koja inače dodjeljuje predsjednik RS i koje je inače porodicama poginulih boraca uvijek uručivao predsjednik Boračke organizacije RS naprasno je počeo uručivati sekretar Kabineta predsjednika Siniša Karan. Za Karana, koga sam imao priliku upoznati, mogu reći da je pristojan i korektan čovjek, ali da bi vjerovatno bio samo novi Rajko Kuzmanović, a takav nam predsjednik sada nije potreban.
Paradoks je da je odlikovanja u Zvorniku uručio savjetnik predsjednika g. Miladin Dragičević, koji je po nekim informacijama do 1994. živio u Tuzli, a da je najviše boraca iz Zvornika upravo nastradalo u okršajima sa borcima Tuzlanskog korpusa Armije BiH. Savčićevo pojavljivanje je, od tada, strogo cenzurisano i on je skrajnut u izvještajima režimskih medija. Druga polovina medija o tome ćuti. Častan izuzetak je Suzana Rađen Todorić, koja je jedina javno postavila pitanje moguće Savčićeve kandidature. Režim je, svjestan Savčićevog ugleda i reputacije, nedavno pokrenuo veoma skupu i nepriličnu SEO kampanju na internetu sa ciljem urušavanja njegovog ugleda.
Kako je vjerodostojnost uvijek pobjednik, ni takva kampanja ne može imati dugoročne efekte, ali to govori o tome kako razmišljaju i koliko se boje Savčića.
Iako je sport mnogo čistiji od politike dodaću ovom tekstu malo šarma i uporediti stvari sa sportom, tačnije fudbalom i reći da bi Milomir Savčić mogao biti Miodrag Belodedić ove nesretne opozicije. Stariji navijači, posebno zvezdaši, znaju na koga mislim. Naime, Zvezdin direktor Dragan Džajić godinama je okupljao najbolje igrače iz bivše Juge stvarajući tako šampionski tim. Došli su Piksi, Prosinečki, Savićević, Binić, Šabanadžović, Najdovski, Radinović, Mihajlović, Pančev, a u Zvezdinoj školi ponikli su Jugović, Marović i Stojanović. Bile su tu tri uzastopne jugoslovenske titule, ali Zvezda nikako nije mogla da dočeka proljeće u Evropi. Čak je i Piksi otišao u ljeto 1990. A onda se desilo čudo. Iz Steaue, koja je bila prvak Evrope 1986, došao je do tada prilično nepoznat, rumunski Srbin, Miodrag Belodedić. Zvezda je nadmoćno postala prvak Evrope. Samozatajni, smireni, staloženi i fantastični štoper Belodedić bio je karika koja nedostaje i dodao posebne začine tom čudesnom timu. Za titulu šampiona Evrope, mogu slobodno reći, nije zaslužan ni Pančev, koji je postigao posljednji gol iz penala u Bariju, ni Mihajlović, koji je dao onaj gol Bajernu, ni Džajić, koji ih je sve okupio. Miodrag Belodedić je bio „razlika“ koja je promijenila tok fudbalske istorije na Balkanu. Savčić može biti Belodedić sljedećih izbora u Srpskoj.
Najveći paradoks je u tome što bi Savčić, čak i kao kandidat SNSD-a, ostvario uvjerljivu pobjedu, vjerujem najubjedljiviju ikada, i došao možda do famozne cifre od 400.000 glasova.
I Mićo Mićić bi čak mogao i kao kandidat SNSD-a ostvariti pobjedu. Stranke nikako da nauče da narod više ne vjeruje njima, nego će da glasa za ljude i u tome leži tajna dobrog rezultata.
Sva istraživanja koja su dostupna u javnosti, (a neka smo i mi nedavno uradili), pokazuju da niko od ostalih kandidata iz SDS-a i PDP-a nema šansu da pobijedi u trci za predsjednika. Ni Ivanić, ni Govedarica, ni Bosić, ni Šarović, ni Mićić. Nažalost, ni Čavić kao vjerovatno najbolji poslanik u prethodnih osam godina, a pogotovo ne ostali koji su neargumentovano licitirani kao mogući kandidati, od Mektića do Milana Miličevića. Da postoji drugi krug izbora u Srpskoj situacija bi bila potpuno drugačija, ali opozicija se nikada nije ozbiljno potrudila da se bar taj dio zakona promijeni.
Za srpskog člana Predsjedništva BIH šanse za pobjedu ima Mladen Ivanić, a dobar kandidat bi bio i Mićo Mićić, koji ima ubjedljivo najbolji rejting među liderima iz SDS-a. Mićića je svojevremeno Mladen Bosić, tadašnji lider SDS-a, proglašavao i budućim premijerom iz SDS-a i tvrdio da je jednom nogom već u kabinetu premijera Srpske. Mićo Mićić je uz Obrena Petrovića iz Doboja jedini pobjednik koga SDS ima u svojim redovima duže od 10 godina. Međutim, sigurno je i da je Ivanić u malo boljoj poziciji, pa bi tandem Savčić-Ivanić možda bio jedini mogući dašak snage tzv. opoziciji.
Ivanić je pokušao koketirati sa nacionalnom retorikom i ulaziti u Dodikov manevarski prostor, po mom mišljenju prilično neuspješno, ali ipak primijećeno kod tog dijela biračkog tijela. Ima redovne i dobre odnose sa Vučićem, korektne odnose sa međunarodnom zajednicom, kao i iskustvo u Sarajevu i u diplomatiji. Ima Ivanić svojih mana i propusta – ocjena rada Ivanića i Crnatka će se vidjeti, ali i odraziti na, vjerujem lošiji, rezultat PDP-a u Banjaluci – ali u tom dijelu tzv. opozicije on je najbolji kandidat. U tom slučaju, SDS bi optimistično za sebe mogao tražiti dvije premijerske funkcije, jer u sljedećem mandatu predsjedavajući Savjeta ministara treba biti iz reda srpskog naroda.
Sa tandemom Savčić-Ivanić, te s gradonačelnikom Bijeljine Mićom Mićićem kao potencijalnim mandatarom za Vladu Republike Srpske, a Mirkom Šarovićem kao kandidatom za predsjedavajućeg Savjeta ministara, Savez za promjene možda ima šanse, ne samo da ne doživi debakl na sljedećim izborima, već i da ostvari odličan rezultat. Uslov za to je da i na parlamentarnim listama imaju nova i neukaljana lica. To će svakako da bude problem, jer su svoje stranke zatvorili za nova lica i ostavili samo za poslušne i podobne, uglavnom bez rezultata i referenci. Svaka druga kombinacija je za njih čisti potop.
Na tim ključnim pozicijama, po mom mišljenju, nema mjesta ni za predsjednike stranaka tj. ni za Govedaricu, ni za Borenovića, ni za Čavića, osim možda na ministarskim pozicijama. Ali kako je odlika lidera da stvaraju druge lidere i uslove da drugi rade dobro svoj posao, sami su krivi što su svoje stranke zatvorili za nove ljude, pa se već 20 godina barata istim imenima i gledamo iste face. Ukoliko dožive poraze, Govedaricu i Borenovića čekaju ostavke ili smjene. U ovoj kombinaciji oni postaju pobjednici, a s obzirom na mladost možda mogu da se nadaju da 2022. postanu važni igrači na političkoj sceni.
Zadatak stranaka koje čine SzP bio bi prije svega da osiguraju biračka mjesta i da spriječe velike izborne krađe, jer u Srpskoj glasa skoro 100.000 birača više nego što ima građana sa pravom glasa. Ako spriječe veliku izbornu krađu i iskontrolišu biračka mjesta, te spriječe prodaju glasova, onda je tandem Savčić-Ivanić siguran pobjednički dvojac bez obzira na to ko su im protivnici. Drugi zadatak te eventualne tzv. opozicione koalicije bio bi i da nađu sredstva za finansiranje kampanje nestranačkog kandidata, jer od takve kandidature samo oni imaju koristi.
Da bi imao šanse za pobjedu, vrlo je važno da Savčić bude prvo kandidat građana, a da ga podrže opozicione stranke. Njegov ugled i reputacija su iznad stranačkih gabarita i ne bi bilo dobro da bude samo kandidat neke političke stranke. Savčić bi morao sastaviti stručan, ugledan i nestranački kabinet kako bi pokazao da je iskren u namjeri da bude stvarna promjena.
U slučaju da tzv. opozicija ne ubijedi Savčića da bude kandidat siguran sam da mnogim ljudima koji nisu stranački opredijeljeni – uključujući i mene – neće biti problem glasati za Karana prije nego za neku potrošenu facu iz tzv. SzP.
Koliko je Srpska postala loše društvo govori činjenica da nam je najveća vrlina za nekog političara postalo to kada za njega kažu: „On je pristojan“. Zvuči malo šizofreno i besmisleno, ali navikli smo. Sposobnost, poštenje, rezultati, patriotizam, stručnost i ugled nam više nisu važni.
Inače, u odnosu na prošle parlamentarne izbore iz 2014. godine, kada je dosegnula svoj zenit, tzv. opozicija oličena u ekipi koja se naziva Savez za promjene u međuvremenu je dodatno oslabljena. Svoje stranke su napravili tadašnje perjanice SDS-a Nenad Stevandić, Zlatko Maksimović i Ognjen Tadić. SDS su napustili i Slavko Dunjić, Darko Banjac i još neki poslanici, a ovih dana vidimo da SDS napuštaju i mnoge druge lokalne vedete poput Dušana Kovača u Trebinju.
Radikali skoro da ne postoje. Razni „naprednjaci“ su utihnuli. NDP su takođe napustili neki od važnih članova, pa je sve u svemu očigledno da tzv. opozicija, čiju okosnicu čine SDS-PDP-NDP, živi u zimskom snu i nekoj šarenoj laži o svojoj snazi i značaju.
Stanje u sadašnjoj opoziciji najbolje oslikava fotografija na kojoj su skoro svi aktuelni akteri iz tzv. SzP. Komentar fotografije nije potreban.
Toliko depresije, bezidejnosti i pogubljenosti rijetko možete vidjeti na jednom mjestu.
Zašto tzv. opozicija?
Stalno moram objašnjavati zašto koristim termin „takozvana opozicija“. Jednostavno je. Neko ko ima člana Predsjedništva BiH, predsjedavajućeg Predstavničkog doma i Doma naroda, ministre inostranih poslova, bezbjednosti i spoljne trgovine, tri zamjenika ministra, desetine direktora i rukovodilaca institucija na nivou BiH, gradonačelnike Istočnog Sarajeva, Bijeljine i Doboja, načelnike dvadesetak opština – ne može za sebe nikako reći da je opozicija. Prosto da prostije ne može biti.
Narodna skupština Republike Srpske treba da postane mjesto za okršaj politika i političkih partija.
Predsjednik Srpske treba da se vrati svojim protokolarnim i korektivnim funkcijama, a prava bitka treba da se vodi u parlamentu, koji će natjerati i Vladu da bolje radi.
Rezultati lokalnih izbora dokazuju da sam bio u pravu, a tek će potop koji čeka tzv. opoziciju 2018. potvrditi ovu tezu.
Aktuelna opozicija u Srpskoj je u više navrata pokazala i dokazala da nije ALTERNATIVA. To su ocijenili i građani na lokalnim izborima 2016. godine. Ni stranci ni Vučić ne vide u ovoj opoziciji kvalitetnu alternativu i zato svi dobro sarađuju sa Dodikom.
Aktuelna opozicija u Srpskoj je u više navrata pokazala i dokazala da nije ALTERNATIVA.
„Predizborna kampanja opozicije sastojala se, isključivo, od napada na poziciju. I možda to i ne bi bio loš potez da apetiti opozicije nisu porasli. A porasli su u smislu da su se napadi na poziciju, prvensteveno na Milorada Dodika, nastavili tokom cijele četiri godine. Izgleda da opoziciji ni poznavanje tradicije i srpskih junačkih pjesama nije mnogo pomoglo. Stalnim napadima na Dodika i SNSD u narodu su od Dodika napravili „mučenika“, iako to on ni slučajno nije. I dok je opozicija svu svoju snagu trošila na predizbornu (anti)strategiju, Dodik nije morao mrdnuti ni prstom. U opoziciji je imao najjačeg saveznika. Tako se strategija opozicije pokazala kao antistrategija, koja im se vratila kao bumerang. Četiri godine kasnije, zahvaljujući, između ostalog, (anti)strategiji opozicije, SNSD i dalje drži primat i jači nego ikad nastupa na izborima 2018. godine.
Dodikov identitet
Trenutno, ali samo trenutno, Milorad Dodik ne može biti ni vizionar ni vođa, jer je postao „glavni vatrogosac RS“, koji svaki dan gasi požare koje su izazvali njegovi ministri, direktori i stranački podanici. Dodik ima i „komandnu odgovornost“ za sve loše što se dešava u Srpskoj, pošto je istovremeno, predsjednik, premijer , načelnik većine opština, direktor većina javnih preduzeća i ustanova .
Uzrok tome je istovremeno i Dodikov najveći problem, a to je previše kompromisa u kadrovskim rješenjima i imenovanjima, od opština preko ministarskih i direktorskih pozicija, do saradnika u njegovom kabinetu. Primjera radi, prije četiri godine Dodik je djelimično finansijski pomogao jedan projekat koji sam pokrenuo (The Srpska Times) i kojeg vjerovatno nikad ne bi bilo bez njegove podrške, a da su njegovi saradnici taj projekat stavili na listu neprijatelja Republike Srpske. Sličnih primjera ima mnogo.
Takođe, pred g. Dodikom su i izazovi da prebrodi krizu u odnosima sa međunarodnom zajednicom, ali i da dobije dobru i konstruktivnu opoziciju kako bi bolje obavljao vlast.
Inače, Dodik je na putu da uspostavi sistem po kojem će vladati doživotno ili duže od toga.
Ukoliko to narod želi i glasa za to, onda to nije Dodikova krivica, nego krivica onih koji nisu ponudili bolji program, već su za svoj jedini politički cilji imali svoje fotelje i plate. Otvaranjem zadnje dionice auto-puta Banjaluka–Doboj preko Prnjavora i otvaranjem bolnice Kasindo u 2018.godini, posebno ako na ta dva događaja bude prisutan i Vučić, Dodik je na najboljem putu da zakuca glogov kolac u ovako apatičan SDS i ostatak opozicije, možda i za sljedećih osam godina.
Zanimljivo je da Dodik, iako dolazi iz Srpske, ima odličan rejting i u Srbiji (kao i Karadžić 1994. godine) i bio bi najbolji mogući izbor Aleksandra Vučića za premijera Srbije. Njih dvojica bi bili odličan tandem, jer imaju istu energiiju i sposobnost, ali je to i jedna od zamki za Dodika, za koju ne vidim da je svjestan, odnosno da ima dobru strategiju.
Srpska ima previše neprijatelja, ne toliko zbog Dodikovih poteza koliko zbog retorike. Doduše, bivši izraelski predsjednik Šimon Perez je rekao „ kad izgubite neprijatelja izgubili ste politiku“.
Milorad Dodik je najpragmatičniji bh. političar. Šteta je što nije imao bolje saradnike i što nije zaustavio kriminal i korupciju. Iako sam u nedavnom dužem razgovoru s njim bio veoma kritičan prema njegovim brojnim potezima a oko čega se i on uglavnom složio, i dalje ga smatram najsposobnijim srpskim političarom iz BiH, u posljednjih 30 godina.
Dodik uz korekciju retorike, eventualnim smirivanjem i prekidom sukoba sa SAD i uz, malo bar, deklarativne borbe protiv korupcije (sa rezultatima), moze biti bezbrižan za svoju vlast. I to je činjenica.
Mnogi će sada moralisati o njegovom poštenju, tj. zašto ne pišem o kriminalu i korupciji. Izvolite, hrabra gospodo, olovke u ruke pa podnesite krivične prijave za sav kriminal koji je počinio.
Od Birača, Aerodroma Trebinje, ČEZ-a, Nove Romanije, Nove Borje, Ugljevika do Banke Srpske i Bobar banke, IRB-a, Garantnog fonda, smjene glavnog revizora i rektora itd. Materijala imate, samo sjedite i napišite te prijave, ako imate dokaze.
Ovih dana je aktuelna politizacija učešća pripadnika Trećeg pješadijskog (Republika Srpska) puka Oružanih snaga BiH na obilježavanju 9.januara, što je nepotreban šamar kako tim časnim vojnicima, tako i svim Srbima zaposlenim u institucijama BIH. Usput, taj Dan republike smo ukinuli i pored nepotrebnog referenduma pa nema potrebe da 9.januar bude razlog ni povod za nove srspke podjele.
Sve u svemu, tvrdim da ako neko želi da smijeni ili pobijedi Dodika, onda mora biti bolji od njega, na svim poljima.
SNSD-ova nadmoć
Sva trenutna istraživanja govore da će SNSD nadmoćnije nego ikada dobiti izbore 2018. godine. Osim najbolje stranačke organizacije, upravljanja (i zloupotreba u stranačke svrhe) raznim agencijama, javnim preduzećima i institucijama, SNSD je stranka sa najviše stručnih kvalitetnih kadrova, posebno u drugom i trećem ešalonu stranačke hijerarhije (direktori agencija, pomoćnici ministara). Ali i SNSD na najvažnije pozicije ide sa istim facama, kao i prethodnih osam ili 12 godina i to je jedino ograničenje za privlačenje novih glasača. Zato će izbore odlučiti rad na terenu, kontrola izbora i sam dan izbora, gdje je SNSD nadmoćan već godinama.
Paradoks malog SNSD-ovog Đurice
Iznjedrio je SNSD mnogo „malih Đurica“. Znate, to su oni koje nigdje ne vidite, stalno su tu negdje, a zarađuju i kradu više od svih onih pod svjetlima reflektora. Ima tako u SNSD-u jedan „Đurica“.
Njega je SNSD doveo niotkuda, dao mu odlične funkcije i plate u Banjaluci, udomio u apartmanima zgrade Vlade, potom udomio na top-pozicije u državim agencijama uz dodatne honorare u firmama koje posluju s drzavom. E taj Đurica je, dragi čitaoci, za prvih 10 mjeseci ove godine dobio plata u vrijednosti 100.000 KM neto dok je na primjer predsjednik, ministar ili gradonačelnik u istom tom periodu zaradio „samo“ 40.000 KM. Sad je Đurica sa svim povjerljivim podacima iz državne službe prešao u privatnu firmu iz oblasti koju je do juče kontrolisao. Sigurno je da nije prešao na manju platu, sigurno je da ga nisu zaposlili zato što je stručan, jer nije, ali je sigurno da iza svega toga stoji ozbiljan kriminal, korupcija i bezakonje. E pa razne đurice koje niko ne vidi, a koji okolo pokradoše boga naš su veliki problem.
Ali ako to nikome ne smeta, ne smeta ni meni pa bujrum i ostalima, kradite dok možete jer nikada nećete odgovarati za to.
Vukotino nasljeđe
Vukota Govedarica je bio odličan poslanik SDS-a. U posljednjih 12 godina vjerovatno jedan od 2-3 najbolja koja su imali. Međutim, Govedarica je za sada ubjedljivo najlošiji lider stranke. Na čelo stranke došao je na Bosićevu preporuku, a da se zaboravilo da je do tada bio potpredsjednik za Hercegovinu, u kojoj je SDS takođe doživio debakl na lokalnim izborima, jer su izgubili Ljubinje, Bileću i Trebinje. Vukota je potom, za svog nasljednika za Hercegovinu, doveo Dragana Ćuzulana, koji je izabran protivno statutu jer u prvom krugu nije dobio dovoljan broj glasova, a u drugom krugu je bio sam sa sobom i jedva dobio glas više. Paradoks je da Ćuzulan (inače Vukotin mentor) od 2007. godine živi i radi u Banjaluci, a od 2015. godine u Istočnom Sarajevu/Sarajevu, pa i to govori o Vukotinoj želji da i dalje kontroliše Hercegovinu. Kada su nedavno požari harali Hercegovinom nijedan ministar iz Vlade Srpske nije obišao hercegovačka zgarišta, ali nije tamo bilo ni Vukote ni njegovog potpredsjednika. Zato, posljednjih dana ne čudi izlazak brojnih odbornika iz SDS-a.
U ovih godinu dana Vukotinog predsjednikovanja stranku su napusutili brojni članovi koji to nisu uradili u periodu 2014-2016. Vukota u stranku nije doveo nijedno novo i poznato ime. Vukota nema alternativu. Ili će progledati i shvatiti koji su mu dometi, pa početi raditi pametnije ili će od SDS-a kao državotvorne stranke i partije koja je trenutno druga po snazi nakon izbora 2018. godine napraviti potpuno nevažnu stranku, nešto poput Demokratske stranke u Srbiji.
Siguran sam da kada bi se nekim čudom kao predsjednički kandidati na izborima sudarili Govedarica a nestranački kandidat bio Savčić, da bi preko 80% glasača SDS-a glasalo za svog generala a ne za aktuelnog šefa SDS-a.
Umjesto zaključka
U svojim tekstovima i komentarima trudio sam se da nikoga ne vrijeđam i nikada za pojedince nisam pisao da su lopovi, kriminalci, idioti, varalice, hohštapleri i slično, ali nemam problem da ih nazovem nesposobnima za funkcije i pozicije koje su zauzeli, jer o tome ne govore moje analize nego njihovi izborni porazi i rezultati. Ovaj put će ego i sujete nekih od tzv. opozicionih lidera koje sam pomenuo, a posebno onih koje nisam pomenuo, morati progutati veliku knedlu i shvatiti da RS ne postoji zbog njih, njihovih porodica, prijatelja, kumova i da svojim lošim radom i ponašanjem ne smiju ugroziti sudbinu jednog naroda i društva u cijelini. Srpska ne postoji zbog njih, nego zbog nas, običnih i neobičnih građana, koji trebamo predsjednika svih građana i parlament u kojem se narodni poslanici „tuku“ programima i idejama, a ne bahatošću, psovkama i kriminalom. Srpska mora dominatno biti društvo jednakih, a ne povlaštenih, sposobnih a ne podobnih, vrijednih a ne neradnika, stručnih a ne neznalica.
Srpska ima samo milion stanovnika, ogromna energetska, rudna, šumska, poljoprivredna bogatstva i nema razloga da svi njeni građani nemaju bolje uslove za život.
Rim je propao, Vizantija takođe.Propali su Otomanska imperija, Napoleonovo carstvo, Treći rajh. U posljednjih 100 godina na teritoriji Bosne i Herecegovine vladala je i nestala Austrougarska monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Ne znam zašto neko misli da je, poslije samo 22 godina trajanja, Republika Srpska vječna, posebno ako se ovako neodgovorno i bahato odnosimo prema njoj, njenim građanima, ali i ostatku svijeta?!
Svoja razmišljanja na tu temu napisao sam prošle godine u tekstu „Zašto najkasnije za 30 godina neće postojati Republika Srpska?“
Problem većine nasih političara, na svim nivoima vlasti, jeste što im se osladila vlast, moć, uticaj, fotelje, kao i previsoke, a ničim zaslužene plate, pa u slučaju odstupanja sa funkcije ne bi mogli da nađu posao ni za platu od 1000 KM, a kamoli za četiri, pet ili šest hiljada, koliko sada imaju. Umjesto da nam u politiku i na ključne državne funkcije ulaze dokazani ljudi, sa zavidnim biografijama i referencama, sada je slučaj da nam važne resore vode ljudi za koje ni Google nije čuo.
Postali smo drustvo loših đaka-osvetnika.
Postali smo društvo u kojem je kupovina diploma „start-up“ biznis, a znanje i obrazovanje su za podsmijeh.
Postali smo društvo u kojem vladaju poslušnici i poltroni, a čestit i pošten narod saginje glavu.
Treba nam promjena. Mala promjena za početak, ali promjena sa kojom bi građani počeli da vjeruju da ima nade. Promjena kojom će stručnost, čestitost, znanje, obrazovanje i poštenje biti stavljeni ispred stranačke podobnosti i hohštaplerskog koncepta.
Zato ne smijemo biti društvo kojim vladaju ni bahati ali ni pristojni političari, nego oni koji slušaju narod i rade u njegovom interesu, a ne samo u interesu svojih partijskih kolega.
U svim strankama ima čestitih i sposobnih. Jos više ih je izvan stranaka. Ako budemo pokunjeno ćutali i u oktobru 2018. godine onda ne trebamo ni mi ni naša djeca čekati oktobar 2022.
Srpskoj treba država u kojoj će ekonomija biti na prvom mjestu, a politika samo put do ostvarenja ekonomskog prosperiteta i sloboda. Srpsku nabolje mogu promijeniti rastuće firme, preduzetnici koji poštuju radnike i poslovne partnere, stvaraju radna mjesta, povezuju se sa drugim tržištima, nalaze prilike za nove poslove i inspirišu mlade da se bore i da sami pokušaju nešto stvoriti. Država im u tome treba biti partner i podrška, a ne smetnja ili neprijatelj, kao što je sada slučaj.
Riječi su mišljenje, akcija je jedina istina, rekao je davno Marko Aurelije. Svi bismo mi promjene, ali da mi ne mrdnemo prstom i da nam neko drugi sve to obezbijedi. E pa ne ide to tako, rođaci, jer moglo bi ćutanje sve da nas mnogo košta i još više boli.
Pojedinci iz javnog zivota, umjetnici, sportisti, rijetki intelektualci koje imamo, NVO aktivisti, preduzetnici, studenti, poljoprivrednici, borci, učitelji, doktori, radnici i svi ostali građani, ukoliko žele dobro sebi, svojim porodicama i potomcima, moraju dobro da se zamisle, a po mom mišljenju i da shvate, da je ovo posljednja prilika da se stvari u RS mijenjaju nabolje.
Ne smijemo djeci slati poruke da se hvataju pasoša i bježe ili da se učlanjuju u SNSD.
Istina zna da bude surova i često bolna, ali je uvijek najbolja. Neko mora da preuzme na sebe teret i da kaže istinu. Ja se ne bojim ni da je tražim, ni da je vidim, ni da je prihvatim, niti je da kažem. Da parafraziram Mešu Selimovića, ne možeš živjeti ako se bojiš.
Dosta smo živjeli u prošlosti, mitovima i iluzijama. Vrijeme je da živimo u sadašnjosti, za budućnost, a od svoga rada i doprinosa.
Neko je ovu zemlju platio krvlju i sagradio na žrtvi. U njeno ime je počinjeno i mnogo loših djela i zločina. Moramo sve to popraviti, ako želimo biti dio civilizacije.
Vrijeme je.
Nemam namjeru više komentarisati aktuelnu političku scenu jer mi je to samo stvorilo brojne probleme i neprijatelje. Političari tekstove uglavnom ne shvataju kao dobronamjernu kritiku nekog objektivnog posmatrača, nego neutralne komentatore etiketiraju kao nekoga ko ih mrzi, bez kontrargumenata. Neće biti trećeg nastavka teksta. Politika nam kroji kapu i utiče na živote, iako nekada želimo pobjeći od toga pa sam tako i ja morao svoja razmišljanja pretočiti u tekst. Ako se u Srpskoj ne desi bilo kakva pozitivna promjena ili naznaka toga, samo je pitanje trenutka ko će kada otići i ko će biti taj koji će posljednji ugasiti svjetlo.
Blog će zbog toga od sada biti mjesto samo za moje tekstove o hrani, poljoprivredi, putovanjima, fotografiji, intervjue sa zanimljivim ljudima kao i gostujuće blogove mojih prijatelja. Osim ako baš ne dogori.
Volio bih da još neki komentatori, blogeri, javne ličnosti napišu svoj tekst na temu #KakavNamPredsjednikTreba i rado ću ga objaviti na ovom blogu ili neka ga objave gdje god žele.
#ZasluziliSmoBolje
#SposobniUmjestoPodobnih
Napomene:
Tekst je morao biti ovako dug jer nije lako dati sva objašnjenja o složenoj situaciji.
P.S. Poigrao sam se malo sa naslovima filmova iz trilogije o Džejsonu Bornu: Bornov identitet, Bornova nadmoć, Bornovo nasljeđe. Jer ovo što mi živimo u Srpskoj je triler u nastavcima sa istim junakom u glavnoj ulozi koji uvijek pobjeđuje.
2021