Pandemija korona virusa uzdrmala je svjetsku ekonomiju i biće potrebne godine da sagledamo sve njene negativne efekte. Veliki, srednji i mali biznisi su prolazili kroz neplaniranu i nikada viđenu krizu, za koju nisu imali ni znanje, ni iskustvo. Zato su se u hodu mijenjali i modeli vođenja i donošenje odluka, kako bi posljedice po sve njih bile što manje.
Kriza je bila prilika i za rast u nekim branšama, od farmaceutske industrije pa do internet trgovine. Tokom trajanja pandemije, nastali su neki novi svjetski igrači na polju internet poslovanja, a drugi su ojačali svoje pozicije. Međutim, oni ipak nisu tipični predstavnici porodičnih firmi, s obzirom na činjenicu da je većina tih biznisa još u prvoj generaciji.
Zanimljivo je da je u zemljama regiona došlo do rasta građevinskog biznisa, stanogradnje i svih pratećih industrija i usluga.
Šta je kriza pokazala kada su u pitanje tradicionalne porodične firme na našim prostorima? Prema svim istraživanjima koje smo uradili u posljednjih deset godina u BiH, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, preko 80% biznisa još uvijek vode osnivači, tzv. prva generacija. Osnivači su još na čelu firmi ili u nekih 10% slučajeva učestvuju u vođenju firme, ali niko od njih do sada nije imao iskustva sa ovakvom vrstom globalne zdravstvene krize koja je imala velike posljedice i po ekonomiju.
I dok su firme koje posluju na tržištu regiona kao predstavništva ili poslovnice, vrlo brzo po izbijanju krize počele da smanjuju broj zaposlenih, smanjuju operativne troškove, a nerijetko i zatvaraju predstavništva, domaće porodične firme su bile uglavnom na drugačijim stanovištima.
Da se prvo podsjetimo istraživanja PWC (Pricewaterhouse Coopers) iz 2012. godine koje je pokazalo nekih pet jedinstvenih osobina porodičnih firmi.
1.Dugoročno razmišljanje i šira perspektiva
2.Brže i efikasnije donošenje odluka
3.Preduzetnički duh i mentalni sklop
4.Veća posvećenost poslu i zajednici
5.Lični pristup koji se bazira na povjerenju
Iako su i brojne domaće porodične firme imale smanjenje prometa, gubitak ugovora ili tržišta, nemogućnost poslovanja u redovnim okolnostima, one ipak nisu reagovale na način na koji su to radile neke strane kompanije.
Pandemija je pokazala da je četvrta osobina iz ovog istraživanja „veća posvećenost poslu i zajednici“ bila ključna za drugačije ponašanje naših porodičnih firmi. Uvijek ima poslodavaca koji zloupotrebljavaju radnike ili bilo koju krizu, ali stiče se utisak da su svi koji su mogli da nastave sa poslovanjem to i uradili, uprkos lošijim poslovnim prilikama i rezultatima. U tom odnosu prema lokalnoj zajednici, prema zaposlenicima koji se lično poznaju, koji se sreću na ulicama istog grada, u tome leži razlika u pristupu između stranih i domaćih kompanija u vrijeme krize.
Dok su za strane kompanije zaposleni uglavnom brojevi i procenti koji se putem elektronske pošte smanjuju i „režu“ jer su trošak, odnosno donose manje profita od planiranog, u domaćim porodičnim firmama to su ipak ljudi sa imenom i prezimenom, komšije koje se sreću na istim deševanjima, proslavama i ulicama. Taj lični odnos za osnivače je često veoma važan, zbog čega je veća posvećenost poslu i zajednici dodatno izražena, posebno u vrijeme krize.
Zato su nam važne domaće porodične firme, a to su da se podsjetimo, skoro sve privatne firme koje poznajemo, zanatlije, trgovci, preduzetnici, ugostitelji, poljoprivrednici i stočari, ljekari, hotelijeri i mnogi drugi.
Država (nijedna na Balkanu) još nije prepoznala značaj i specifičnosti porodičnih firmi za razvoj ekonomije, ali se stvari polako popravljaju jer se povećava svijest o značaju porodičnih firmi. U situaciji kada je zbog pandemije sve manje stranih investitora, veoma je važno da se porodične firme gledaju i iz pozicije domaćih investitora, koji ostaju na ovom tržištu i u teškim situacijama i koji se trude da rade na razvoju i povećanju svojih kapaciteta.
Kriza/pandemija je samo to potvrdila.
2021