Zašto najkasnije za 30 godina neće postojati Republika Srpska???
A možda ni za 3 godine ili 13 godina?
U posljednje vrijeme politička situacija u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini je veoma nestabilna, možda i najgora od 2005. godine, a čini mi se da svi oni koji se busaju u prsa srpstvom i Republikom Srpskom uopšte nisu svjesni šta donosi budućnost, ako uopšte postoji budućnost za Srpsku.
Opasni i tamni vjetrovi duvaju iznad Republike Srpske a naše rukovodstvo, političari i poslanici se ponašaju autistično i dodatno raspiruju „potencijalni požar“.
Aktuelni političari u Republici Srpskoj, kako oni koji su na vlasti već 10 godina, tako i oni opozicioni, ali koji su na vlasti na državnom nivou već nekoliko godina, nemaju uopšte viziju Republike Srpske za naredne tri godine, a kamoli za narednih 10 ili 30 godina. U nekoliko sljedećih teza pokušaću da obrazložim odgovore na negativno postavljeno pitanje iz naslova ovog teksta. Mada, sudeći po dešavanjima posljednjih mjeseci, ne bi me iznenadilo da se moj naslov modifikuje na 3 mjeseca, 3 godine ili 13 godina. Znam da se mnogima ove teze neće dopasti, ali bojim se da je većina argumenata na mjestu. Naravno, ukoliko dođe do velike promjene u ponašanju ljudi koji vode RS, ukoliko odgovornost i vizija zamijene bezidejnost, korupciju, nestručnost i aroganciju, šansa da se moj naslov pokaže kao netačan ipak postoji. Ali dovoljan broj takvih ljudi i neophodne promjene se za sada ne naziru na političkoj sceni RS.
Mnogo mladih ili starijih ali sposobnih, obrazovanih ljudi sa vrhunskim referencama u svojim profesijama žive i rade u Republici Srpskoj a da o njima javnost ništa ne zna. Mnogo je takvih i u svijetu koji vuku porijeklo iz RS i BiH a čija bi nam pomoć dobrodošla. Mnogo je ljudi koji svaki dan ustaju, idu na posao, časno i pošteno zarađuju svoje plate i hrane svoje porodice, ali sistem ne funkcioniše i ne nagrađuje takve nego samo poslušnike. Zbog takvih dobrih ljudi se vrijedi boriti za bolji život.
Pokušao sam da u ovoj analizi budem što kraći i koncizniji, ali to je s obzirom na teme i teze prosto nemoguće. Nedorečenost je možda dobra da svi oni koji pročitaju tekst mogu dodati neku svoju mini tezu ili analizu ili neslaganje. Ionako ovaj tekst neće pročitati više od 100 ljudi, što onih koje tema i komentar istinski zanimaju, što onih zlonamjernih koji će pokušati da se iskrivljenom interpretacijom nekome dodvore.
Bitno je samo šta će vrijeme pokazati, tj. kakav će biti odgovor na pitanje postavljeno u naslovu teksta.
Demografija
Broj stanovnika u Republici Srpskoj se konstantno smanjuje, tako da bez obzira na svu ljubav koju neko osjeća prema Republici Srpskoj, trebamo biti svjesni da će za trideset godina Srbi u Bosni i Hercegovini malobrojniji nego što su sada, (i da Srbi u 2013. godini u odnosu na 1991. i dalje čine oko 32% stanovnika BiH, ali da je ukupan broj Srba pao za oko 90 hiljada stanovnika ) što ukazuje da je demografska situacija takva da se će taj broj i dalje smanjivati. Koliko god optimistično gledali na situaciju, 2050. godine će na sadašnjoj teritoriji RS (za nekih 35 godina) vjerovatno živjeti manje od milion stanovnika. Tome znatno doprinosi loša ekonomska situacija, jer svi oni koji imaju bilo kakvu priliku da odu, to svakodnevno rade, tako da bez obzira na sadašnju situaciju i na one kojima se čini da će Republika Srpska biti trajna i vječna, ona to definitivno neće biti, a demografija je jedan od prvih razloga zašto je to tako. Svako od nas može analizirati situaciju u svojoj porodici. Na mom ličnom primjeru se to i vidi, jer je moj otac prije nekih 50 godina u svojoj generaciji imao 19 prvih rođaka, ja imam samo 9, a moja djeca nijednog rođaka u toj istoj liniji. Pri tom, niko iz moje porodice nije odselio van zemlje. Tu smo, ali broj se rapidno smanjuje iz generacije u generaciju. Svjetski demografski trendovi su neumitni, stanovništvo ubrzano stari na svjetskom nivou, smanjuje se broj radne snage na zapadnim tržištima, a stanovništvo raste u zemljama u razvoju u koje BiH ni RS sigurno ne spadaju. Od pripadnika gradskih srpskih porodica koje su živjele u centru Sarajeva ili Banje Luke, npr. 1940. godine, ovdje ne živi skoro niko više.
Srbi koji su se raselili iz velikih bosanskohercegovačkih gradova su rasprodali svu imovinu, nekretnine i zemlju koji su mogli rasprodati po Sarajevu, Zenici, Tuzli, Mostaru. Muslimani nisu rasprodali skoro ništa u Banjoj Luci, Bijeljini, Prijedoru, Doboju itd. Zemlja (đedovina) se ne prodaje da bi se kupio polovan Golf 5. U mojoj ulici u Sarajevu je od nekih 100 srpskih kuća prodato skoro 80%, tamo žive još dvije srpske porodice a ostali tragaju za kupcima. Meni to dovoljno govori o tome šta će se dešavati ovdje u narednih 30 – 50 godina.
Demografska kretanja i trendovi su drugi najveći neprijatelj srpskog naroda u RS i BiH. Prvi su naravno sami Srbi.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu strategiju rješavanja demografskih problema, posebno u pograničnim opštinama?
Nema naravno.
Ekonomija
Pričati o ekonomskoj perspektivi RS je postalo i glupo i bespredmetno. Osim svijetlih primjera uspješnih malih i srednjih preduzeća, uspješnih poljoprivrednih proizvođača koji zaista postižu vrhunske rezultate, ekonomska situacija u Republici Srpskoj uopšte nije ni svijetla, ni perspektivna. Preduzetnici i firme su izloženi brojnim fiskalnim i parafiskalnim nametima, a jedini cilj je, izgleda, da ogroman državni parazitski aparat i administracija, koja uglavnom ili u većini slučajeva ne radi nista, dobije svoje prevelike i nezarađene plate na vrijeme, dok smo svi mi ostali robovi te prevelike administracije. Bilo kakva promjena trenutnog političkog sistema i vlasti neće donijeti ništa novo, jer se aktulena opozicija ni u čemu ne razlikuje od aktuelne vlasti što su već pokazali na državnom nivou u Sarajevu. Njihov cilj i cilj njihovih stranačkih kadrova je isključivo zapošljavanje u organima državne upravne i državnim preduzećima, što dugoročno svima nama donosi velike i nove probleme. Posebno treba apostrofirati da nijedna relevantna privatna firma iz Republike Srpske nije relevantan „igrač“ u Bosni i Hercegovini, a kamoli na regionalnom tržištu. Da se na svim listama top 30, ili top 50 najvažnijih privrednika, biznismena, preduzeća iz BiH ne nalazi nijedna kompanija iz Republike Srpske, da menadžere iz Republike Srpske niko živ ne poznaje u Sarajevu, a kamoli u Zagrebu ili Beogradu. U proteklih 20 godina propustili smo jednu veliku šansu da, s obzirom na relativno mali broj stanovnika od 1,3 miliona, iskoristimo ogromne prirodne resurse u segmentu energije, obradivih površina, šuma, ruda, i da izgradimo zdrav i stabilan ekonomski sistem, gdje će prosječna plata biti minimalno 500 evra, ali realna prosječna plata u privredi, a ne ona u javnom sektoru i finansijama. Jedini potencijalni spas za ovu malu i prilično lošu ekonomiju je privatizacija Elektroprivrede RS. Ali tako da se paket od 70% akcija ERS-a, proda na javnom međunarodnom tenderu ali tek nakon što tim od 30 (od čega 20 nezavisnih) stručnjaka (10 stranih, 10 domaćih i 10 iz institucija i agencija) napravi razvojni plan i strategiju u šta će biti uložen taj novac. Sve drugo bi bilo rasipanje para kao sto se desilo sa parama od Telekoma.
S druge strane, mnogi od naših „najuspješnijih“ biznismena su značajan dio gotovog novca iznijeli van Republike Srpske i uložili u nekretnine od Srbije do Beča i Kipra. Nedavno sam vidio dvojicu „velikih banjolučkih biznismena“ koji voze auta sa njemačkim tablicama. Ne zato što već žive tamo nego zato što ne žele da plate carine i poreze.
Zadužbinari i mecene su skoro izumrli. Nekada su se uspješni srpski privrednici u BiH (kao i u Srbiji) prepoznavali po zadužbinarstvu i mecenstvu. Gradili su škole, fakultete, bolnice, biblioteke, donirali opremu, stipendirali studente koji su se školovali na Sorboni, Beču, Berlinu, Trstu. Ostavljali su svoje zadužbine i nekretnine na upravljanje školama i fondacijama. Današnji „bogataši“ nisu ni blizu te svijesti, misle da će živjeti vječno, a zaboravljaju da sa sobom u ona dva kvadrata neće moći ništa ponijeti. Tu i tamo u svom selu pomognu prilogom ili izgrade crkvu misleći da time kupuju i oprost i mjesto u vječnosti. Rijetko bi se koji od domaćih biznismena mogao podičiti da će krenuti stopama Mihajla Labala iz Nevesinja, koji je prije nekoliko godina poklonio nekoliko miliona maraka za izgradnju moderne bolnice u Nevesinju. Mihajlo je novac zaradio u Čikagu, ali ga je ostavio svom zavičaju.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu strategiju ekonomskog razvoja i privrednog oporavka?
Nema naravno.
Istorija
Bosna i Hercegovina nikada nije postojala bez rata duže od 47 godina. A to je bio period 1945 – 1992., koji mnogi od nas pamte. Mi smo sada već potrošili 20 godina bez rata, od 1995. na ovamo, a šanse da „oborimo rekord“ i da budemo još 25 – 30 godina bez rata su skoro nikakve. Ne treba zaboraviti da je i Jugoslavija izgledala kao jedna mirna, srećna i skoro savršena država koju su svi voljeli, pa su je svi oni koju su je voljeli i rasturili uz podršku onih koji su sa strane navijali. Povlačeći paralelu, lako možemo doći do zaključka da će svi oni koji sada vole Bosnu i Hercegovinu, ili Republiku Srpsku, sve učiniti da je i unište. Ne traba zanemariti ni interese velikih sila, regionalne interese Hrvatske ili Srbije, koji često nisu dobronamjerni, tako da u suštini jedan veliki istorijski izazov pred ovom generacijom jeste da BiH „obori rekord“ u svojoj istoriji i bude 48 ili 50 godina bez rata. To je još jedan otežavajući faktor za opstanak Republike Srpske. Kada govorim o tome, ne mislim da će ovdje biti ponovo nekih velikih ratova, masovnih ubistava i sl., ali da će doći do nekog blitz kriega ili do promjene administrativnih granica koje neće definitivno biti u okviru postojećih – mislim da će se to sigurno desiti. Malo stariji pamte da je planom Z4 ishod rata u Hrvatskoj mogao biti mnogo povoljniji za tamošnje Srbe, ali sada ih tamo nema.
Šanse da „oborimo rekord“ i da budemo još 30 godina bez rata su skoro nikakve.
Obrazovanje
U proteklih 20 godina ništa nije (u)rađeno na reformi obrazovanja, tako da kadar koji osnovne, srednje i visokoškolske ustanove u Republici Srpskoj školuju, definitivno ne može da učestvuje u trci sa kadrom na svjetskom tržištu, ne može čak ni na regionalnom. Svijetli izuzeci, talentovana djeca postoje, fantastični studenti postoje, ali sistemski to nije riješeno kako treba. Osim što konstantno školujemo kadar kojeg imamo previše na biroima, privatno visokoškolsko obrazovanje nije ni pod kakvom kontrolom. Većina privatnih fakulteta su u vlasništvu političara, ili njima bliskih tajkuna, a tu se ne vrše potrebne inspekcije. Kadar koji se „proizvodi“ na tim fakultetima, osim što popunjava kvote u javnoj upravi i povećava koeficijente onima koji su već tamo zaposleni, Republici Srpskoj ne donosi ništa dobro. Obrazovanje bi trebalo da bude stub svake države, a ono u Republici Srpskoj dodatno devastira ioanko loše postojeće stanje.
Skoro nijedan profesor sa naših fakulteta nije poznat i tražen ni u Srbiji, a kamoli na nekom evropskom univerzitetu. Koliko imamo onih koji kao gostujući profesori predaju na Sorboni, Harvardu, Kolumbiji, Lajpcigu, Beču, Berlinu? Vjerujte mi da u Sarajevu ima nekoliko takvih profesora. Koliko je država pomogla da naši profesori i asistenti upišu dodatna usavršavanja i specijalizacije na priznatim svjetskim univerzitetima? Malo, ako ne i ništa.
Vrijeme je da se prestanemo porediti među sobom u obrazovanju, dostignućima i znanju studenata sa fakulteta iz Banjaluke sa Bijeljinom ili Istočnim Sarajevom. Druga nam utakmica i benchmark trebaju. Zato je obrazovanje najvažnije za budućnost.
Nauku ne vrijedi ni spominjati.
Obrazovanje bi trebalo da bude stub svake države, a ono u Republici Srpskoj dodatno devastira ioanko loše postojeće stanje.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu funkcionalnu strategiju obrazovanja u skladu sa potrebama tržišta radne snage i svjetskih trendova?
Nema naravno.
Mediji
Posebno značajni sa sudbinu Republike Srpske su mediji. Mediji u RS su polarizovani i potpuno je jasna granica između onih koji podržavaju samo vlast i nikada ne vide ništa pozitivno kod opozicije i obrnuto – oni koji bezuslovno i slijepo podržavaju opoziciju i nikada ne vide ništa dobro kod vlasti. Činjenica je da na strani vladajućeg režima i na strani opozicionih partija postoje svijetli primjeri i u lokalnim sredinama, agencijama, institucijama, opštinama, koji dobro rade, međutim tako nešto nećete čuti u medijima, jer su mediji u Republici Srpskoj postali crna hronika. U 30 minuta dnevnika ćete čuti sve – od svih mogućih tačnih i netačnih afera, iskopavanja grobnica, svih samoubistava i saobraćajnih nesreća koji uopšte nisu vijest za dnevnike, pa do socijalnih slučajeva. Normalan čovjek koji bi sedam dana gledao dnevnike u RS ili čitao novine, ukoliko ima bilo kakvu priliku, pobjegao bi. Isto tako, nijedan normalan investitor neće tako lako doći u državu u kojoj su vijesti crna hronika, u kojoj su preduzetnici glavna tema samo onda kada se protiv njih vode istrage (ili samo medijske harange), a vrlo često su te istrage i namještene i bez rezultata. Zbog svojih uspjeha, zbog toga što na vrijeme isplaćuju plate, poreze i doprinose, zbog toga što inoviraju proizvode, zbog toga što osvajaju strana tržišta, u dnevnicima svih televizija, ili dnevnoj štampi – nećete naći takve primjere, osim naravno ako plate. Dnevnik bilo koje tv stanice ili naslovna strana novina, nikada neće objaviti priču o nekom Mehi, Jozi ili Đuri, koji žive od poljoprivrede na selu sa 4 krave, 10 ovaca i 2 dunuma zemlje, hrane i izdržavaju svoje porodice i školuju djecu. A to je sada prava vijest za dnevnike i naslovne strane. Takva medijska scena uopšte nije podsticajna za mlade ljude, ali ni za okruženje.
Mediji nas svaki dan vraćaju u prošlost koja nam je najveća prepreka za normalan život u budućnosti.
Kultura
Riječ kultura nema nikakve veze sa Republikom Srpskom, osim institucija koje se deklarativno bave kulturom, a koje su napravljene u prethodnom SFRJ sistemu. Republika Srpska s kulturom vodi jedan permanentni tihi rat, odnosno na snazi je ignorisanje svih kulturnih stvaralaca, događaja i svega što ima veze sa kulturom. RS je vrlo često sklona egzibicionizmu, a primjeri za to se nalaze u raznim situacijama kakva se npr. desila 2008. godine kada je Vlada Republike Srpske dala milion i po maraka za famozni festival BLIF. Pravljenje filmskog festivala u gradu koji nije nikada snimio nijedan film i koji nema takvu vrstu filmske kulture je proces sličan izgradnji Potemkinovog sela. Takav je odnos na svim poljima kulturnog rada i djelovanja. A narod koji zanemari kulturu nema razlog da se nada nekoj budućnosti. Entuzijazam kulturnih radnika u RS koji pokušavaju da održe u životu naša pozorišta, muzeje, galerije, KUD-ove i ostale ostatke kulturnih hramova su za svaku pohvalu. Za kulturu se izdavaja oko 1% budžeta koji se uglavnom potroši na plate zaposlenih, a ne za stvaranje novih sadržaja i kulturnih i umjetničkih dostignuća.
Kulturni identitet srpskog naroda u BIH je stvaran vijekovima, mi smo na najboljem putu da ga za kratko vrijeme poništimo i učinimo nevažnim.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu strategiju ali i odvojen budžet za ulaganje kulturu i umjetnost?
Nema naravno.
Sport
Sve ono što je u sportu bilo relevantno, bilo je vezano za uspjehe sportista iz Banje Luke, Brčkog, Trebinja, Ljubinja i Bijeljine, uglavnom je bilo u periodu do 1990. godine. Nakon toga, postoje samo neki izuzeci koji bljesnu u godinu-dvije-tri dana, od Slavije iz Istočnog Sarajeva, košarkaša Igokee, ponekad rukometaša Borca i slično, ali su to uspjesi kratkog daha. Sport se sistematski uništava u Republici Srpskoj, kao i kutura i umjetnost i svaki drugi oblik nadgradnje. Svjedoci smo da je sport jedan od najboljih ambasadora neke zemlje, ali sistemski pristup sportu kod nas ne postoji te stoga svi mladi talenti koji žele neki bolji rezultat sreću moraju potražiti ili u Srbiji ili negdje drugdje.
Navijanje isključivo za sportiste iz Srbije nas udaljava od Bosne i Hercegovine, a time i od Republike Srpske.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu efikasnu strategiju ali i budžet za razvoj sporta?
Nema naravno.
Sarajevo
Sarajevo je glavni grad Republike Srpske. Tako kaže Ustav Republike Srpske. Sarajevo je najvažniji politički, ekonomski, kulturni, sportski, naučni, umjetnički i svaki drugi centar Bosne i Hercegovine. A političari iz Republike Srpske već 20 godina imaju potpuno pogrešan pristup i nastup u Sarajevu. U Sarajevo šaljemo kadrove koji umjesto da tamo grade karijere i stvaraju dugoročno održivu poziciju, posle 16h bježe u Lukavicu i na Pale. Na posao iz RS uglavnom dolaze ponedjeljkom ujutro, a vracaju se četvrtkom popodne. I nemam ja nista protiv toga niti ja to osuđujem. Samo kažem da u Sarajevo treba da idu željni rada i dokazivanja, najsposobniji a ne najposlušniji, da u Sarajevu treba da u institucijama BiH rade ljudi koji su odlučili da tamo rade i žive i grade karijere, a ne da svake 4 godine šaljemo novo podobne stranačke kadrove bez iskustva. U Sarajevu moraju da nas predstavljaju ljudi koji poznaju i razumiju druge ljude i narode u Sarajevu, koji poznaju taj grad i žive bar u Istočnom Sarajevu. Ali i vikendima, jer glavni grad nema radno vrijeme. Život i politika se dešavaju svaki dan tokom cijele godine, a ne samo u radno vrijeme radnim danima. Na svečanim prijemima po raznima ambasadama i organizacijama od nekih 100 do 200 gostiju, sretnem maksimalno 5-6 ljudi iz Republike Srpske. Bez aktivnog nastupa u Sarajevu nema ni Republike Srpske.
Sarajevo je grad u kome nas dugoročno treba da predstavljaju najbolji i najsposobniji, a ne slučajni prolaznici.
Istočni dio RS i Istočno Sarajevo
Još jedna velika greška kada je pristup svih stranaka iz RS u pitanju, je zapostavljanje razvoja istočnog dijela RS, bez obzira o kojem periodu i o kojoj stranci govorimo. Razvojni potencijali tog dijela RS, od energije, preko turizma, šumarstva i poljoprivrede nikada nisu ozbiljno analizirani. Zato se narod iz tih predjela, od Bratunca preko Višegrada do Ljubinja i Nevesinja lagano, ali primjetno iseljava.
U ovom trenutku u Vladi Republike Srpske nema nijednog ministra sa prostora od Bijeljine do Trebinja (ne računajući nacionalni ključ i slučajnu ministricu iz Foče i još jednog ministra koji godinama živi u Banjoj Luci, a vodi se da je s istoka). O tome ćute i opozicija i poslanici iz vladajućih stranaka. Ponekog udome u Banjoj Luci i Sarajevu i zadovljavaju se tim sitnim pogodnostima, a narod nek se sam snalazi.
Posebna priča je kako se decenijama pogrešno i nestručno upravlja Istočnim Sarajevom i opštinama koje pripadaju tom gradu s obzirom na ogroman potencijal koji ima za privredu i investitore jer ispred sebe ima grad Sarajevo sa pola miliona stanovnika i sve druge pogodnosti. Olimpijski centar Jahorina umjesto da bude motor turizma i privrednog razvoja je leglo nesposobnosti i devastiranja prirodnih bogatstava.
Istočni dio Republike Srpske lagano kopni i nestaje, demografski i ekonomski, samo se to iz Banje Luke slabo vidi, ili ne želi da se vidi.
Ima li Republika SRPSKA ikakvu strategiju za razvoj Istočnog Sarajeva i istočnog dijela RS?
Nema naravno.
Srbija
Naš prvi komšija na istoku. Svako ima svoju sliku o Srbiji pa ne vrijedi mnogo komentarisati.
Srbija će podržavati Republiku Srpsku sve dok joj nismo teret u odnosima sa međunarodnom zajednicom.
Rusija
Jedna od najvećih srpskih zabluda svih vremena. Nesporno je da između srpskog i ruskog naroda postoje veze iz prošlosti, mnogo zajedničkih istorijskih i vjerskih poveznica, ali Rusija je predaleko. Rusija ima previše svojih problema da bi joj neki mali entitet na Balkanu bio bitan, osim ukoliko nismo pogodni za neku trgovinu geostrateškim uticajem i pozicijom. Za ovih 20 godina osim beskrajnih izliva srpsko- ruske ljubavi na raznim poljima, nisam vidio da je Rusija na bilo koji način pomogla Srpskoj. Da, sletio je na Mahovljane jedan veliki avion s humanitarnom pomoći tokom poplava u maju 2014. godine I na tome im beskrajno hvala. Ali Srbi stalno zaboravljaju da su rat preživjeli u dobroj mjeri zahvaljujući humanitarnoj pomoći koja je dolazila iz EU, SAD, Kanade, Japana pa čak i islamskih zemalja, jer je trećina pomoći išla srpskoj strani. Nakon rata su milijarde dolara pomoći kroz programe obnove porušenih kuća, bolnica i škola stizale iz raznih agencija UN, potom SAD, Kanade, Japana i zemalja EU. Hiljade mladih je otišlo na razne studijske posjete u te zemlje, poljoprivrednici i preduzetnici su dobijali donacije u novcu, opremi, savjetima. Nemam ja ništa protiv Rusije, ali ajde da se jednom zapitamo onako kako to radimo u svakodnevnom životu. Lijepo je da Srpska voli i poštuje Rusiju, ali u tome treba da postoji granica. Ne koristimo ni privredni potencijal, jer naša privreda nema kapacitete za značjaniiji izvoz u Rusiju.
U Rusiju izvozimo 0,9% svog izvoza, a uvozimo 16% ukupnog uvoza. Pokrivenost izvoza uvozom je 3,3%. U Rusiju izvozimo godišnje roba u vrijednosti oko 12 miliona dolara, a uvozimo 390 miliona dolara. To je jedan od razloga zašto dodatno trebamo Rusiji (osim geostrateškoe pozicije).
U EU i SAD godišnje izvozimo od 1,827 milijardi 827 KM a uvozimo 2,081 milijardi KM i pokrivenost uvoza izvozom je oko 87,8%.
Milorad Dodik
Najvažniji političar u Republici Srpskoj u periodu od 1996-2016. godine. I mislim da ne pišem slučajno 2016. godine. Pragmatičan, energičan, harizmatičan, lider kakav se rijetko pojavi u ovako maloj sredini. Tri puta predsjednik Vlade RS, dva puta predsjednik RS, učesnik najvažnijih poratnih političkih dešavanja. Od najboljeg saveznika međunarodne zajednice u BiH, do najvećeg kočničara na putu koji su za BiH predvidjeli ti isti međunarodni faktori. Od političara koga su od 2006 – 2010. godine svi u Sarajevu priželjkivali za lidera, ne samo građani nego ga otvoreno podržavali čak i urednici medija, do političara koji gotovo nigdje (osim Srbije) nije dobrodošao, čiji kadrovi su fabrike afera, do političara koji ne vidi da se nad Republikom Srpskom zbog načina njegove vladavine nadvio mač. U nekoliko navrata sam imao priliku da razgovaram i donekle sarađujem sa tim čovjekom, pa imam i lična pozitivna i negativna iskustva (uglavnom sa njegovim savjetnicima) a jedan razgovor iz aprila 2006.godine ću nekada morati pretočiti u blogpost. Zašto bolje nije iskoristio ukazanu istorijsku priliku, to samo on zna. Zašto se na svim nivoima okružio ljudima koji nemaju ni 10% njegovog kapaciteta pa neprestano mora da se pravda za njihove propuste i nerad, i to samo on zna. Umjesto da bude vizionar koji strateški gleda u budućnost kao što je možda nekada radio, Dodik je dozvolio da ga zatrpaju dnevnim operativnim glupostima zbog nerada njegovih izabranika, koji su uglavnom klimoglavci. Šteta za njega, šteta za RS, šteta za državu BiH. Njegovi prvi saradnici i savjetnici se ne ustručavaju da zloupotrebljavaju pozicije, da lažu, da kradu sve što mogu, od novca do ideja. A on ih je birao i to im omogućio.
I dalje tvrdim da je njegova najveća sreća ljenost i bezidejnost opozicije koja ga zadnjih šest godina održava na vlasti, jer je bilo realno da izgubi izbore još 2010. godine, a posebno 2014. A ako Dodik u predstojećim danima nastavi sa ovakvom komunikacijom i bojkotom međunarodne zajednice. mislim da će moja prva rečenica o njemu dobiti na značaju.
Ipak, i pored svih kadrovskih i strateških grešaka, Milorad Dodik ostaje najznačajniji i najozbiljniji političar kod Srba s ove strane Drine u 21. vijeku.
Identitet i vrijednosti
Srbi u Republici Srpskoj uopšte nemaju svoj identitet i vrijednosti koje su opšteprihvaćene. Republiku Srpsku potpuno različito doživljava neko iz Banje Luke u kojoj se relativno dobro živi od nekog Semberca ili nekog domaćina s Romanije ili nekog Hercegovca iz Bileće. Nemamo iste heroje, nemamo iste običaje i tradiciju, ne dijelimo iste vrijednosti. Na kraju krajeva to ima smisla jer je Republika Srpska nastala prije 25 godina a od Trebinja do Novog grada je mnogo različitosti. Građenje identiteta i vrijednosti je ozbiljan projekat, a naši lideri o tome ne znaju ništa, a i ne mare za to. Naša djeca u sportu navijaju za Srbiju i Đokovića što jeste lijepo, ali nije održivo jer su ipak rođeni u BiH. Svoju domovinu trebaju bar poštovati, a ne mrziti. Sad ih učimo drugačije, a rezultati tog pogrešnog pristupa će nam doći na naplatu brže nego što mislimo. Ko smo mi i šta smo mi, pitanje je za milion dolara.
Djeca iz Zenice, Sarajeva, Bihaća vole svoju domovinu BiH i nemaju alternativnu domovinu. Zaključak izvedite sami.
NATO
Možemo mi iz RS ne voljeti NATO jer je bombardovao Republiku Srpsku 1995. godine i Srbiju 1999. godine, ali šta nam je Njemačka radila od 1941 – 45. pa su svi koji su mogli potrčali u Njemačku. I zar nije malo licemjerno da nam oni (političari) koji se voze isključivo u njemačkim automobilima (mercedes, VW, audi, BMW) pametuju kako nam ne treba NATO? I da svi mi (ili bar neki od nas), koji svaki dan kupujemo njemačke automobile, američke telefone i laptope, italijansku garderobu, francusku i njemačku hranu, američke parfeme, britanske šampone itd. itd., imamo nešto protiv NATO, a sve te zemlje su članice NATO saveza, koji nas je bombardovao. Oni koji imaju stanove po Beču, Monte Karlu, koji skijaju po Francuskoj i Italiji, šopinguju po Londonu ubjeđuju nas tj. narod (ovce) da je NATO nešto loše? Nisam ljubitelj NATO niti bilo kog vojnog saveza, ali NATO je jedini garant da u BiH neće biti rata. Možda. Poznato je da u zemljama članicama NATO nema unutrašnjih ratova. Grčka i Turska bi zaratile do sada bezbroj puta da ih članstvo u NATO ne drži u budnom stanju. To je jedini i najveći argument koji nam treba biti na umu kada govorimo o eventualnom ulasku u NATO. Osim toga ulazak BiH, a time i RS u NATO, Srbiji bi znatno olakšao isti put. Da je Srpska prva otvorila tu temu mogla je možda tražiti da važne baze budu u Banjoj Luci, Bijeljini, Trebinju, da se tako u tim bazama zaposle stotine ljudi, da hiljade vojnika tamo troše novac, ožene se ili udaju, isto onako kako je to bio slučaj sa IFOR-om (SFOR-om). Dok se Srpska bude nećkala a kasnije pristala da uđe u NATO, već će biti dogovoreno da baze budu u Bihaću, Travniku, Mostaru i Tuzli. Bar razmislite o ovoj tezi.
Bosna i Hercegovina (znači i RS) je pod vladavinom SNSD-a tj. Nebojše Radmanovića i Nikole Špirića potpisala brojne sporazume i obaveze o pristupanju NATO savezu.
Razno
Teško je napisati ovakav tekst, a ne zaboraviti ipak mnogo važnih stvari. Ovdje ću samo pobrojati neke od važnih koje ipak ne želim preskočiti.
Agrarna reforma je jedina šansa za nerazvijene krajeve Republike Srpske. Sela u Srpskoj su uništena. Seljak (poljoprivredni prozvođač) nezaštićen, ponižen, ostavljen na cjedilu. Sela nam odumiru već 50 godina, od industrijalizacije 60-ih godina 20. vijeka su ostavljena na milost i nemilost, ali je sada završna faza. Približavanje EU i razvojni fondovi koje EU ima, za poljoprivredu su posljednja šansa za oporavak sela.
Urbanizam bez plana i programa je prije urbicid. Uništeni su razvojni potencijali gradova, predgrađa i sela. Banja Luka je najbolji primjer. Izađite na glavnu banjolučku ulicu u 11.00 ujutro ili 22.00 časa uveče, i pogledajte koliko ima automobila u saobraćaju. Banjaluka je grad koji nema pristojnu kongersnu dvoranu za 100 mjesta. I onda to uporedite sa Sarajevom jer je to poređenje na mjestu, i sve će vam biti jasno. Grad Banjaluka poslovno, kulturno, sportski odumire, a da nije svjestan toga.
Nepoštovanje drugih naroda. Istina je da na primjer niko od važnih političara nije posjetio Tomašicu, to stravično stratište prijedorskih muslimana, da ne uvažavamo dovoljno činjenicu da pored nas i sa nama žive i Hrvati i Bošnjaci muslimani, da je za suživot važno poštovati drugog i poštovati njegovu nesreću. Ovoj temi sam posvetio premalo prostora u ovom tekstu, ali svako od nas ličnim primjerom mora raditi na promjeni odnosa. Želim da Predsjednik i ostali zvaničnici Srpske odaju svake godine počast tim i svim drugim žrtvama strašnih zločina, da se pokuša povratiti poljuljano povjerenje među narodima i smiriti tenzije koje se zadnjih godina raznim negiranjima rasplamsavaju.
Nisam stigao u tekstu da se bavim raznim važnim temema za sudbinu Republike Srpske, od Haga (presuda Karadžiću 24.marta može prilično pogoršati situaciju), preko izazova koje donosi terorizam, do Dejtona ili Dejtona 2, promjene Ustava BiH koja će biti neminovna, korumpiranom pravosuđu, ulaska u EU, paralelele sa Kosovom, ulozi SPC, vraćanja značaja i uticaja Turske u BiH, do brojnih drugih tema. Neka drugi i kompetentniji o tome pišu.
Zaključak. I pomalo lično.
Republika Srpska je entitet u Bosni i Hercegovini.
Republika Srpska ne može otići iz Bosne i Hercegovine bez rata, ili bez saglasnosti Hrvata i Bošnjaka jer većina stanovnika Federacije BiH doživljava teritoriju na kojoj se sada nalazi RS, kao sastavni dio BiH i spremni su za da za nju ratuju. I zato većina stanovnika RS, posebno onih bolje situiranih nije spremna ništa da žrtvuje za RS, nego bi u slučaju nekog sukoba, ili ne daj Bože rata, u roku od 24 sata nagulili u Srbiju ili dalje.
Većini domaćih političara članovi najuže ali i šire porodice rade u državnim institucijama ili javnim preduzećima. Napravili su državu sebe radi, a nijedna takva država koja se nije bavila građanima nego privilegijama nije potrajala. Smisao države nije da 100 ili 1000 porodica uživaju sve blagodeti i isisavaju budžet, ali i budućnost cijelog jednog društva, nego da svi građani koji žele da rade mogu da slobodno žive i rade i omoguće egzistenciju svojim porodicama. Nepotizam, kriminal i korupcija su duboko nagrizli ovaj „mali“ i nejaki entitet.
Ovaj put krivci za eventualni nestanak “entiteta koji često ili stalno zovemo državom” neće biti ni Turska, ni Austrougarska, ni NDH, ni Njemačka, ni SFRJ ili Milošević, Izetbegović i Tuđman, nego mi i naši političari koji od 2000. godine naovamo nismo uspjeli da stvorimo normalno društvo, sistem i državu. Svi smo ih mi birali ili smo ćutali, ali odgovornost je na svima nama, posebno na onima od nas koji su ćutali.
Na proslavi 9. janura prije mjesec dana, osim ambasadora Rusije i Srbije nije bio skoro niko od predstavnika međunarodne zajednice, ambasada i organizacija koje su ključne za opstanak Republike Srpske. Koja to država tačnije entitet može da se nada boljoj budućnosti ako diplomatski ratuje sa cijelim svijetom, i ako njeno postojanje ignorišu najvažnije zemlje svijeta? Kakva nam još poruka treba?
Republika Srpska će postojati do trenutka do kada bude u okvirima BiH.
Ne možemo je nigdje odnijeti ni premjestiti, ni teritoriju, ni zgrade, ni bilo šta. Mogu samo otići oni od nas koji misle da treba da bude drugačije.
Kada prihvatimo tu realnost, to će značiti da još više volimo Republiku Srpsku, entitet u okviru Bosne i Hercegovine koja je naša domovina.
Ja s tim nemam problem. Što prije to prihvatimo, više ćemo sačuvati Republike Srpske i graditi bolju budućnost za nas i sve koji žive u BiH.
Rođen sam u Sarajevu (BiH, SFR Jugoslavija) u kome sam proveo pola života, drugu polovinu sam proveo u Banjaluci i Republici Srpskoj (BiH).
Moj pokojni djed Maksim je za svojih 88 godina živio u najmanje šest država, a da nije mrdnuo dalje od 20 kilometara od mjesta gdje je rođen. Moj otac je tu negdje (najmanje četiri države, 45 km), samo sam ja odmakao malo dalje, na oko 200 kilometara od rodnog grada, i već sam živio u tri države, a imam tek 45 godina.
I kao većina onih koji su stariji od 25 godina nisam rođen u Republici Srpskoj koja mi nije otadžbina, niti je bila otadžbina mom ocu, niti mom djedu, ma kako mi to shvatali i tumačili. Rođeni smo svi u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji.
Najbolji prijatelj mog djeda je bio musliman, najbolji prijatelj mog oca je bio musliman, moj najbolji prijatelj je musliman. To je bila sudbina mnogih Srba u BiH. Lijepa sudbina.
A danas moja djeca idu u razred sa 20 Srba (i ni sa kim drugačijim), i ne znaju šta znači biti drugačiji, i skoro da ne mogu ni upoznati nesrpsko dijete, a kamoli se sprijateljiti s njim ili razumjeti njegove običaje i način života.
Volim Republiku Srpsku, ali poštujem pa i volim Bosnu i Hercegovinu.
Kada se odreknem Bosne i Hercegovine to će značiti da sam se odrekao Republike Srpske.
Nema druge opcije ni mogućnosti, sviđali se to nama ili ne. Ja ostajem ovdje da živim i radim, plaćam poreze i borim se da sutra bude ipak malo bolje.
Ostalo zaključujte sami.
E sada, vrijeme će pokazati da li sam bio u pravu. Kao što rekoh u uvodu, ako se HITNO nešto ne promijeni u razmišljanju, radu i viziji ljudi koje nas vode bojim se da ću i ovaj put biti u pravu sa procjenom, a iskreno ne bih to volio. I za dokaz te tvrdnje neće trebati 30 godina nego možda samo 3 mjeseca, 3 godine ili 13 godina.
Ionako se nadam da ja to neću dočekati, jer nisam nešto ljubitelj ideje da još 30 godina hodam po ovoj planeti. Ali mnogi od onih koji ovo pročitaju sigurno hoće.
Ovim tekstom se odjavljujem sa svojim komentarima o političkoj situaciji u Republici Srpskoj, političarima i strankama. Pokušavao sam ukazivati i pomagati, ali ne ide. U ovoj konstelaciji odnosa, snaga i likova vrijeme je za povlačenje. Ne vrijedi. Naši političari ne mogu da shvate da ako im je neko neistomišljenik nije odmah protivnik i neprijatelj. A svi oni u Srpska drugačije mišljenje tako shvataju. Dosta je bilo od mene. Uz napomenu „nikad ne reci nikad“ 😉
Ovaj tekst je napisan prije 6 mjeseci a u poslednja 3 dana je finaliziran sa aktuelnim dešavanjima.
Prenošenje cijelog teksta ili dijelova teksta nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja autora.
Travnik – vezirski grad
O prolaznosti značaja gradova, entiteta i država najbolje govori značaj Travnika. U 150 godina u Travniku je bilo 77 vezira u 90 mandata. Od 1793. godine u Travniku je bio konzulat Francuske a 1806. godine je Napoleon potpisao odluku o formiranju generalnog konzulata u Travniku.
Šta je Travnik sada znaju oni koji kroz njega redovno prolaze.
2021