Umjesto uvoda…
Proteklih dana na raznim mjestima čitam besmislene prozivke i neaurgumentovane napade na Srđana Puhala. Ne treba Puhalu da ga ja branim ali s obzirom da poslednjih 8 godina radimo zajedno, da znam da je jedini novac koji Puhalo zarađuje ono što dobije kao platu za svoj rad u mojoj firmi, da nikada ni za jedan tekst objavljen na Frontalu nije dobio nijednu marku, da znam da je pošten, izuzetno vrijedan i stručan i čestit čovjek, da ga smatram jednim od rijetkih slobodnih i potpuno nezavisnih intelektualaca u BiH, odlučih da se i ja oglasim. Posebno mi bude žao kada vidim kako i koliko Puhala napadaju i prozivaju ljudi koje takođe mnogo cijenim. Ipak, smatam da je veoma važno da se u ovom letargičnom i depresivnom društvu čuje drugačije mišljenje i zato podržavam Puhala i kada se ne slažem s njim.
Društvo sa brojnim problemima ne može krenuti naprijed ako će se međusobno još napadati i vrijeđati ljudi koji su slobodni i nezavisni. Ali neka svakome, pa i Puhalu, ostane pravo da misli, radi i govori sta želi.
Ovo je tekst koji sam objavio kao uvodnik za Puhalovu knjigu “Samo Frontalno” koju sam objavio 1.aprila 2017. godine.
Zašto „Samo frontalno“?
Srđan Puhalo je svojim blogovima obilježio prethodnih osam godina rada internet portala „Frontal“. Jedna od misija osnivanja „Frontala“ bila je da promoviše blog kao novu medijsku platformu i mogućnost da se čuje drugačije mišljenje u zemlji u kojoj postoje crne liste u medijima ili su potpuno zatvoreni za ljude koji drugačije misle.
Puhalovi tekstovi su premašili stotine hiljada lajkova i dijeljenja na društvenim mrežama i po tome je sigurno apsolutni šampion u BiH. Srđanovi tekstovi čitaju se od Trebinja do Novog Grada, od Livna do Bijeljine i od Čajniča do Bihaća, ali nisu ostali nezapaženi ni od Vardara pa do Triglava.
Niko u BiH nije uspio da na duhovitiji, a često i ironičniji način objasni sav besmisao u kome živimo. Ali ozbiljnost s kojom je Puhalo pristupio istraživanju teme ratnog zločina (stradanje muslimana u Prijedoru, jama Tomašica, utvrđivanje broja stradalih Srba u Srebrenici i oko nje, stradanje djece u Sarajevu) prevazišla je brojne istraživačke tekstove koje smo mogli pročitati ili čuti u bosanskohercegovačkim medijima.
Zato su blogovi koje je napisao Puhalo u proteklih sedam godina jedan od najboljih svjedoka besmisla u kome živimo. Puhalo je jedan od najboljih biografa bezidejnosti vlasti i opozicije u Republici Srpskoj, a njegovi blogovi često najbolji spomenik kolektivnoj histeriji i nacionalnim torovima u kojima smo zarobljeni. Zanimljivo je da je svojim blogovima Puhalo uspijevao da iznervira i one najmirnije ili da ponekad dobije lajk od svojih najvećih protivnika.
Na blogu su veliku pažnju izazvale polemike koje je Puhalo vodio sa drugim „Frontalovim“ blogerima poput onih sa Milkom Grmušom, Goranom Dakićem ili Radmilom Trbojević, a koje su nezamislive u drugim medijima. Te polemike je važno potražiti na sajtu, jer nisu mogle naći mjesto u ovoj knjizi. Puhalo je autor koji nikada nije dozvolio da ga savlada autocenzura koja suvereno vlada ovim prostorima.
Postoji samo jedan Puhalov blog koji je cenzurisan. Ali šta bi bio medij bez cenzure? A ni tada nije bio cenzurisan zbog političara, već zbog vlasnika i urednice jednog medija.
Zato je važno da o svemu tome ostane i pisano svjedočanstvo i da Puhalo nastavi da puše i piše samo frontalno.
Za kraj vrijedi napomenuti da štampu ove knjige nije pomogla nijedna međunarodna organizacija, nijedna nevladina niti vladina organizacija, nijedno neprofitno ili profitno udruženje, nijedna međunarodna ili domaća kompanija.
2021