(NE)IZBORI 2014
Zamalo traktat o opoziciji u Srpska
Često sam, u posljednjih deset godina, bio u prilici da komentarišem predizborne kampanje i izbore, ali i svakodnevna politička dešavanja u Srpskoj i BiH. Nikada nisam volio da me potpisuju ili tretiraju kao političkog analitičara, jer je za takav status potrebno ozbiljno stručno obrazovanje. Ali, mogu se možda provući kao komentator, posebno jer u proteklih deset godina skoro nikada nisam pogriješio u procjenama. To me pomalo plaši, pa se nadam da ću ovaj put kiksati bar negdje. Dobio sam mnogo etiketa, uvreda i prijetnji zbog svojih komentara i procjena, ali nemam razloga da se bilo čega plašim jer sam sve radio samo u skladu sa znanjem i iskustvom. Zato slijedi moj osvrt na prethodnih deset godina (jer sam svjedočio mnogim važnim dešavanjima, zbog čega sam često bio etiketiran i imao probleme u životu i poslu), te kratka analiza bezidejnosti opozicije u Srpskoj.
2004. godina
Prvi ozbiljniji medijski nastupi na ovu temu desili su se na lokalnim izborima 2004. godine u Banjaluci. Tada sam tri mjeseca prije izbora predstavio istraživanje koje je pokazivalo da će Dragoljub Davidović pobijediti s više od 64% podrške birača. Jedan od potpredsjednika SNSD-a me tada pozvao na kafu da pita jesam li ozbiljan u svojim tvrdnjama jer oni imaju istraživanje po kome dobijaju oko 40%.
Zajednički kandidat opozicije je tada bio Ljubiša Kragulj koga je predložio SDS a podržao PDP, a SDS je bio prilično slab u Banjaluci. Ipak, tadašanja opozicija je i tada bila razjedinjena, radili su jedni protiv drugih, mnogo sitnih interesa u pokušaju da se dokopaju vlasti. Nakon istraživanja i procjena uslijedile su uvrede, laži, etiketiranja da radimo za mafiju i strane službe. Mladen Ivanić je na konferenciji za medije tada rekao: „Nadam se da će takve agencije poslije izbora izgubiti poslove i da će im vrata biti zatvorena.“ (postoji VHS snimak)
Niko nije pokušao da me demantuje drugačijim istraživanjem (osim što je i tada opozicija našla NVO „Zlatna jesen“ i neku Sanelu Babić koja je tvrdila da opozicija pobjeđuje – (o tome sam pisao ranije na blogu http://prime.ba/lazna-istrazivanja/ a niko nije pokušao da analizira naše rezultate. Jednostavno, njima se to nije dopalo i osuli su po meni sa svih strana. Nakon tih izbora dao sam intervju za „Reporter“ u kojem sam objasnio sva dešavanja.
2005. godina
Istraživanje za Vladu Republike Srpske, u kojem smo saznali da građani Srpske ne podržavaju reformu policije, a da 82% građana smatra da treba uraditi reviziju privatizacije, radili smo krajem 2005. godine. Saznanja iz navedenog istraživanja bila su argument Vlade Pere Bukejlovića u odbrani njihovog stava o reformi policije, a podatke iz istraživanja koristila je i Vlada Milorada Dodika u martu 2006. godine. Svi se sjećaju priče o reviziji privatizacije.
Posebno je zanimljivo da smo u tom istraživanju testirali i rejting političara, pri čemu smo došli do saznanja da će na izborima 2006. godine doći do velikih promjena i da, već tada, Milan Jelić ima mnogo veće šanse za pobjedu od Dragana Čavića – što je i potvrđeno na izborima. Promjene su ubrzane jer su PDP i Mladen Ivanić, uskraćivanjem podrške Vladi Pere Bukejlovića i kolacijom sa SNSD-om, ubrzali smjenu vlasti za sedam mjeseci. Takođe, u istraživanjima 2005. godine Ognjen Tadić imao je najbolji rejting, imajući u vidu da je stranka kojoj je tada pripadao imala 7-8 puta manju podršku.
2006. godina
Te godine sam četiri mjeseca blisko sarađivao s Vladom, odnosno s pojedinim političarima i institucijama, te svjedočio mnogim zanimljivim dešavanjima. Moje procjene izbora su i tada bile tačne, a nakon izbora je opet uslijedio intervju za „Reporter“ u kojem su sve procjene analizirane. Ipak, 2006. godina je jedna sasvim posebna tema, za neki drugi tekst.
2007. godina
Ta godina je započela mirno. Ošamućeni SDS, koji se oporavljao od poraza 2006. godine, još je bio na političkoj sceni, ali je u njemu došlo do unutrašnjih lomova i Bosićevog preuzimanja stranke. Opozicija kao da nije postojala, a onda je došlo da tragične i prerane smrti predsjednika Republike Srpske, Milana Jelića i raspisani su vanredni izbori. SDS je kandidovao Ognjena Tadića, koji je tada bio poslanik i, s 33 godine, jedan od najmlađih kandidata na izborima. SNSD je iz naftalina izvadio penzionera Rajka Kuzmanovića i na taj način iznenadio cijelu javnost, ali vjerovatno i samog Kuzmanovića. Međutim, u tom trenutku rastu apetiti i ambicije Mladena Ivanića, koji se kandiduje za predsjednika. Tada je Ivanić bio dio vlasti, PDP je imao dva ministra, neke pomoćnike, direktore javnih preduzeća i institucija i nije bilo smisla da se predstavlja kao promjena ili alternativa. Češće sam se u to vrijeme družio s nekim političarima i poslanicima iz opozicije i sugerisao sam im da, ukoliko zaista žele promjene i bolje za narod u Srpskoj, već tada naprave dogovor. Smatrao sam da Ivanić treba da odustane od kandidature, ali da PDP može predložiti nekog slabijeg kandidata (poput Nagradića na izborima 2006. godine), jer takav kandidat neće uzimati glasove opozicije i glasove koji su protiv SNSD-a. Ognjen Tadić je, kao jedini ozbiljan kandidat protiv vlasti, mogao napraviti odličan rezultat, a ne bi se rasipali glasovi i trošila energija na rasprave s Ivanićem. Drugi dio moje sugestije je bio da SDS već tada pristane da podrži Ivanića kao kandidata za gradonačelnika Banjaluke 2008. godine. Opozicija bi ovim redoslijedom poteza u samo deset mjeseci preuzela dvije od četiri najvažnije funkcije u Srpskoj – funkciju predsjednika Republike Srpske i funkciju gradonačelnika Banjaluke. To je moglo biti dobro i za građane, ali i za SNSD, koji bi se kao većina u Skupštini i Vladi ponašao odgovornije i vjerovatno sada ne bismo bili u ovoj skoro bezizlaznoj situaciji.
Pa ipak, niko moje sugestije nije shvatao ozbiljno jer su ambicije Mladena Ivanića bile jače od razuma i logike. Izborni semafor je tada pokazao da su Ivanić i Tadić zajedno dobili 30 000 glasova više od Kuzmanovića – koji je postao ikebana predsjednik. Ivanić je u izbornoj noći skoro proglasio pobjedu jer je smatrao da je tih 70 000 glasova za PDP, što se, naravno, ubrzo pokazalo kao netačno.
2008. godina
Lokalni izbori donijeli su male, ali značajne promjene i svi su se proglasili pobjednicima. SNSD je likovao jer je osvojio vlast u mnogim opštinama gdje do tada nikad nisu bili vlast, a Bosić je proglasio pobjedu jer je SDS ukupno osvojio više glasova nego na opštim izborima 2006. godine. Mladen Bosić je tada najavio da će SDS 2010. godine pobijediti SNSD i preuzeti vlast. Sve je to snimljeno, zapisano na mnogo mjesta i dostupno za provjeru. Ivanić i PDP su predložili Trivu Marinkovića, kandidata PDP-a, a SDS ga nikada nije zvanično podržao (Bosić je i tada bio na čelu SDS-a) tako da je Marinković osvojio samo 13,3 % glasova (otprilike kao zbir glasova glasača PDP-a i SDS-a).
2009. godina
Bila bi to u smislu javnih političkih dešavanja jedna sasvim nevažna godina, ako izuzmemo da su u martu Mladen Ivanić i PDP okrenuli leđa SNSD-u i napustili Vladu Milorada Dodika. Te večeri u jednoj banjalučkoj kafani sam sreo Ivanića s dva najbliža saradnika, čestitao mu na odluci i rekao mu da 1. aprila mora krenuti s ozbiljnim radom i kampanjom, ako želi bilo kakav rezultat na izborima 2010. godine. Rekao sam da mora početi 1. aprila 2009. godine jer za objašnjavanje i „pranje“ od učešća u vlasti treba najmanje osamnaest mjeseci. Naravno da nisu mrdnuli sve do juna 2010.godine.
2010. godina
Takozvana opozicija u Srpskoj godinama očekuje da neko drugi umjesto njih sruši vlast, ili da se vlast sruši sama od sebe. Krivi su im mediji, nezavisni intelektualci, i svi oni koji slijepo ne podržavaju opozicionu želju za vlašću. Tako su uspavani dočekali i izbore 2010. godine. Tada su mnogo ranije saopštili imena zajedničkih kandidata – Ognjena Tadića za predsjednika Republike i Mladena Ivanića za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Ozbiljne medijske nastupe kao kandidati udružene opozicije Tadic i Ivanić počeli su krajem aprila 2010. godine i mogli su pobijediti SNSD i njihove kandidate, da su imali ozbiljan program i kampanju. Većina građana je, prema svim istraživanjima, već tada bili nezadovoljna vlašću SNSD-a koji je previše toga obećao. Svjetska ekonomska kriza, koju je SNSD dugo odbijao da prizna (poput slučaja Kosova), učinila je da građani još lošije žive i generisala još veće nezadovoljstvo. Tadićeva i Ivanićeva kampanja (o tome sam već pisao na blogu) nisu motivisale dovoljan broj glasača da izađu na izbore i promijene vlast. Pa ipak, ponovo su svi proglasili pobjedu.
Tada sam lično glasao za Tadića i Ivanića, iako sam smatrao da mnogo toga u programima ne valja, te da su im kampanje bile jako loše.
Intervju za magazin „Reporter“ prije četiri godine najavio je da se s ovim liderima opozicije neće desiti nikakva promjena. http://draganmocevic.com/opoziciji-u-rs-je-neophodan-remont-intervju-za-magazin-reporter-oktobar-2010/#.U9pQCeOSxMk
2012. godina
Lokalni izbori su vratili SDS na vlast u mnogim opštinama, a SDS je uspio sačuvati i Bijeljinu i Doboj, kao bastione opozicione vlasti. Ipak, za pobjedu na opštim izborima neophodno je bilo da opozicija preuzme vlast u Banjaluci i da provede temeljne reforme u svojim redovima (i to sam, između ostalog, rekao u intervjuu za „Reporter“ u oktobru 2010. godine). Tako se ‘mijenjao’ Milošević: prvo su mu uzeli Beograd, Niš, Novi Sad, Kragujevac, pa tek onda u oktobru 2000-te i Srbiju. Tada je proradila sujeta i ego Mladena Bosića, koji i danas tresu opoziciju. Neiskren odnos Ivanića i Bosića doveo je do toga da nikad pismeno ne potpišu jasan i precizan dogovor oko zajedničkog nastupa, pa je SNSD mogao početi sa slavljem, bez obzira ko će im biti kandidat.
Kandidati opozicije za gradonačelnika Banjaluke, Nenad Stevandić i Dragan Čavić zajedno su osvojili mnogo više glasova od SNSD-ovog Slobodana Gavranovića. Narod je pokazao da želi promjene, ali kombinatorike i sujete lidera opozicije nisu dozvolile da Banjaluka počne ozbiljne reforme. Stevandić i Čavić su zbog Bosićevih i Ivanićevih igranki kasno počeli kampanju, a građani su bili i razočarani i zbunjeni.
Nije mi problem da priznam da sam tada glasao za Dragana Čavica, kojeg već četiri godine smatram jedinim ozbiljnim i konstruktivnim opozicionarom u Republici Srpskoj. Lično sam bio veoma iznenađen odličnim Stevandićevim rezultatom.
2014. godina
Mladen Bosić i Mladen Ivanić nastavljaju da se poigravaju sa svojim strankama i s povjerenjem građana koji već duže vrijeme žele promjene, uprkos vrlo jasnim poukama poraza u Banjaluci. Imena zajedničkih kandidata za najvažnije funkcije trebalo je da usaglase još prošle godine. Umjesto toga, oni su dozvolili da tek u julu kandiduju Tadića kao protivkandidata Dodiku, a potom i Ivanića za člana Predsjedništva.
Ucjena Ivanića i PDP da moraju dobiti tu funkciju bila je potpuno osnovana jer je dogovor od početka bio da SDS-u pripadne kandidatura za predsjednika. Međutim, nakon kukavičkog povlačenja predsjednika SDS-a, došlo je do problema unutar te stranke. Ognjen Tadić staće „na crtu“ Miloradu Dodiku, ali sad treba da se udomi predsjednik najveće opozicione stranke.
SNSD i Milorad Dodik prije godinu dana stavili su javnosti i opoziciji do znanja da će Dodik ponovo biti kandidat. A opozicija je spavala i bavila se borbom sujeta i egotripova.
Do kraja maja u javnosti se pričalo da će Bosić biti kandidat za predsjednika Srpske. To je imalo smisla – predsjednik najveće opozicione partije mora ukrstiti koplja s predsjednikom najveće stranke. Bosić i SDS to nikada nisu demantovali. Bosić je imao samo jedan problem – Statut SDS-a propisuje da, ukoliko bi postao predsjednik Republike Srpske, mora dati ostavku na mjesto predsjednika stranke, čim bi izgubio kontrolu nad strankom. S druge strane, ako izgubi izbore, takođe bi bio red da zbog poraza opet da ostavku na tu funkciju. Čak i pobjeda Bosića na izborima bi donijela Bosiću poraz na čelu SDS-a. Ali Bosić je protiv Dodika imao šanse kao i predsjednik mjesne zajednice u selu Ilovice, opština Trnovo. Nikakve. Apsolutno nikakve. Političar poput Bosića koji je u stvari čovjek bez energije, vizije, programa i harizme nema šta da traži protiv Milorada Dodika, bez obzira na sve greške koje je Dodik napravio u proteklom periodu.
Sljedeći Bosićev pogrešan potez nakon kukavičkog odustajanja stiže u vidu plasiranja informacije da će kandidat SDS-a za predsjednika Republike biti Ognjen Tadić ili Mićo Mićić. Na ovaj način, Bosić stvara novu podjelu u stranci, nepotrebnu dilemu i unutarstranačko trvenje i gubitak još mjesec dana.
Privatno sam se u tom periodu nekoliko puta čuo s ljudima iz vrha SDS-a za Semberiju i svi su bili ubijeđeni da će Mićić biti kandidat. Ljudi su mi čak govorili da svi u Semberiji, Majevici i Posavini to očekuju i da Tadić sigurno ne bi imao njihovu podršku. To mi je bilo donekle razumljivo, jer bi veći motiv bio da rade za Mićića, što je samo ilustracija potpuno nepotrebnog dovođenja u pitanje iskrene podrške glasača tog kraja Tadiću.
Sjedio sam s jednim „visokim“ funkcionerom SDS na jednoj donatorskoj večeri i on mi je objašnjavao da Tadić ne može treći put biti kandidat, da je najveći dio starih kadrova protiv te ideje. Vjerujem da je s dilemom Mićić ili Tadić taj rascjep samo nepotrebno produbljen.
Mićo Mićić je odličan gradonačelnik, najbolji kojeg je SDS imala u svojoj istoriji. Bijeljina je u poslednjih deset godina (od kojih je Mićić na vlasti devet) postala grad – grad koji najbrže raste u BiH, grad koji je najviše napredovao u posljednjih deset godina, poslovni, univerzitetski i u svakom drugom smisli centar regije. Mićo Mićić je domaćin, dobar gradonačelnik, odlično je odradio posao za narod tokom poplava (o čemu sam govorio za Press RS , ali Mićo Mićić takođe nije imao šanse protiv Dodika.
Kada se konačno izašlo u javnost s Tadićevom kandidaturom, desio se i treći katastrofalan Bosićev udarac na Tadića. Skoro u isti glas obojica su izašli s tezom da će, ako Tadić pobijedi, mandatar za sastav buduće Vlade biti Mladen Bosić. Kako, zašto, čemu? Ako je toliko jak, zašto se nije kandidovao protiv Dodika? Sva istraživanja pokazuju da će SNSD osvojiti najviše glasova. Zar to nije poraz SDS-a? Zar to ne znači da predsjednik stranke treba da podnese ostavku? Zar pobjeda na izborima nije jedan glas više? Tadić će u tom slučaju morati dati mandat prvo kandidatu SNSD-a, a tek kada on ne skupi 42 glasa u Parlamentu, onda može dati mandat Bosiću. Pod uslovom da Tadić pobijedi Dodika.
Razgovarao sam u posljednjih 15-ak dana (otkako je napisan prvi dio ovog posta) s desetak ljudi koji sa sobom nose još bar 200-300 glasova i svi su imali isti komentar: „Glasao bih za Tadića, ali ne želim Bosića za premijera“.
Da se razumijemo… Ognjen Tadić je jedini čovjek na aktuelnoj političkoj sceni u Republici Srpskoj koji može pobijediti Milorada Dodika. Niko drugi nema ni polovinu Tadićevih šansi: relativno mlad (40 godina), s 20 godina političkog iskustva, odličnim rejtinzima u poslednjih 10 godina, uspješnom karijerom advokata i poslanika, za sada bez mrlja i afera, patriotskim stavovima koje očekuju glasači u RS, i imao je sve predispozicije za pobjedu. Da je krenuo s kampanjom prije godinu dana ili bar 1. marta (ali u ozbiljnu kampanju), imao bi veoma ozbiljne šanse protiv Dodika. Statistika je na strani Tadića od početka jer većina građana želi promjene i nije zadovoljna stanjem u državi. Međutim, sve vrijeme, svojom nesposobnošću, za Dodika radi – upravo Mladen Bosić a u tome mu svesrdno pomaže Mladen Ivanić. Već četiri godine tvrdim da dok su Bosić i Ivanić na čelu opozicije, Dodik može mirno da spava. Tako će SNSD vjerovatno i dalje ostati najjača partija. Možda SDS i PDP naprave neku veliku koaliciju za većinu u Skupštini, ali sve će to biti kilavo.
Već četiri godine tvrdim da dok su Bosić i Ivanić na čelu opozicije, Dodik može mirno da spava.
Iako sam prije četiri godine kritikovao Tadića i Ivanića na svom blogu jer nisu saopštili imena tih kandidata (nažalost, i tada sam bio u pravu jer su tijesno izgubili izbore, a to je bila karika koja nedostaje – evo i tog posta od prije četiri godine koji im je najavio izborni poraz http://prime.ba/ko-bi-reko-cuda-da-se-dese-tj-predsjednicki-kandidati-koalicije-zajedno-za-srpsku/ , glasao sam tada i za Borenovića za Parlament Spske i Igora Crnatka na listi za Parlamentarnu skupštinu BIH – istog onog Crnatka koji me je godinama smarao pričama o Tadićevim talovima s Dodikom. Glasao sam i za Tadića i Ivanića 2010. godine i nisu mi smetale Ivanićeve prijetnje iz 2004. godine. Glasao sam za Tadića još 2002. godine kada je bio kandidat za člana Predsjedništva BIH i 2004. godine na opštinskim izborima u Banjaluci. Sada me taj Crnadak hoće ubijediti da on želi glasati za Tadića???
Ivanić se izborio za najsigurniju funkciju. SDS je nasjeo na ucjenu PDP-a i sada Ivanić ima lagan zadatak da sa skoro 20% razlike pobijedi na izborima za člana Predsjedništva. Sve ispod toga je loš rezultat jer je to tema za koju ne postoji ozbiljan interes u Srpskoj a i statistike prethodnih izbora pokazuju taj trend. O besmislenosti Ivanićeve kandidature je odličan post napisao Uroš Simeunović još prije četiri mjeseca na Frontalu.
Tadić je i ovaj put ostavljen da sam pokuša dobiti glasove svih opozicionih partija, čak i onih manjih koje su sada na drugoj strani kao stranke ali to su tradicionalno Tadićevi glasači (razni naprednjaci i nezavisne liste, radikali sa socijalistima, drugi radikali i naprednjaci s DNS-om), ali i da nađe čarobni štapić i motiviše dodatnih 50 000 ljudi za izlazak na izbore – onih ljudi kojim su Bosić i Ivanić ogadili politiku.
Nekoliko puta sam čuo Bosićevu izjavu da će oni nešto uraditi po uzoru na Vučića. Dobro, imate li vi šta sami da smislite? Nije Vučić jedini, a i pitanje je koliko uspjeva u svim reformama. Čini mi se da za sada to ide slabo, osim što se građanima sviđa što je hapsio tajkune koji odjednom postadoše direktori Željeznica i drugih javnih preduzeća u Srbiji. Imate li vi neku svoju ideju koju nećete prekopirati od Vučića? Ili da probate nešto iskopirati bar od Merkelove? Ili Norvežana i Finaca? Vučić je do sada više uradio za Dodika nego za opoziciju, što je posljednji susret s Bosićem u Beogradu i potvrdio http://www.tanjug.rs/novosti/138256/vucic–srbija-se-nece-mesati-u-izbornu-volju-gradjana-rs.htm To ne znači da Vučić neće okrenuti ploču do izbora ali za sada je malo šanse za to jer Srbija ima previše svojih problema.
Jedini dobar prijedlog iz tzv. opozicije tj. SDS-a u protekle četiri godine je prijedlog zakona o ispitivanju porijekla imovine. Radi se o veoma važnom zakonu, a ja predlažem Bosiću da, kada postane premijer, prvo ispita porijeklo moje imovine (kuća i firma), sve račune, transakcije i kredite. Nakon toga trebalo bi da se krene od opštine do opštine, preko pomoćnika ministara od 1992. do 2014, pa svi ministri – bivši i sadašnji, direktori javnih republičkih i opštinskih preduzeća i institucija, načelnici opština i odjeljenja po opštinama i svi koji su u prethodnih dvadeset godina imali veliko uvećanje imovine. Da jednom za sva vremena i to raščistimo. Nije lopov samo onaj ko je ukrao milion KM nego i onaj koji je ukrao 1000 KM državnih para. A takvih je bilo u ovih 20 godina u svim strankama.
Na kraju, zbog svega navedenog, kažem da su ovo izbori na kojim građani Srpske nemaju nikakav izbor. Nije se pojavila nikakva ozbiljna alternativa, ništa novo – ljenjivci iz opozicije neće izvesti nezadovoljne na birališta.
Nepostojanje prepoznatljive alternative koju je trebala da predstavi postojeća opozicija, dovelo je do formiranja više od deset novih političkih stranaka i listi. Umjesto ukrupnjavanja u borbi za promjene u društvu, Bosić i Ivanić su proizveli dodatnu disperziju glasačkog tijela i nove nepotrebne podjele.
SNSD je propustio šansu da nakon privatizacije „Telekoma“ realizuje plan strateškog razvoja Srpske. SNSD je proizveo desetine afera i katastrofalnih kadrovskih rješenja – od anonimnih ministara, preko nesposobnih rukovodilaca (kao što je npr. slučaj sa OC Jahorina), korumpiranih i osuđivanih direktora kojih se SNSD nikad nije odrekao, preko neispunjavanja njihovih programskih ciljeva i politika i predizbornih obećanja građanima. SNSD sam kritikovao godinama, u medijima, na društvenim mrežama i dao bezbroj izjava o pogubnosti njihove vlasti, posebno kadrovskim promašajima. Neke rijetke ali ipak dobre stvari koje su uradili, SNSD nikada nije znao da iskomunicira dobro, pa je sveopšti utisak njihove vladavine veoma loš. SNSD i ovih dana vodi veoma lošu kampanju, šalje pogrešne i konfuzne poruke i potvrđuje tezu od prije nekoliko godina da samo ovakav SNSD može da sruši SNSD s vlasti jer opozicija za to nema ni znanje, ni program, ni ljude, niti ideje. Jedine šanse za silazak SNSD-a s vlasti je da se uruši sam od sebe. Dodik je prinuđen da pored brojnih problema na dnevnom nivou „pegla“ brljotine ministara i državnih funkcionera i institucija koji uopšte ne komuniciraju, pa na njega pada sav teret komunikacije s građanima, a to dovodi i do umora i do grešaka.
samo SNSD može da sruši SNSD sa vlasti jer opozicija za to nema ni znanje, ni program, ni ljude, ni ideje.
Mala izlaznost odgovara koaliciji SNSD, DNS i SP i na maloj izlaznosti oni će zadržati najveći broj svojih glasova. Na velikoj izlaznosti pobjeđuje opozicija ili bar opozicioni kandidati za predsjednika i člana Predsjedništva. Za sada nije ponuđen nijedan razlog zašto bi ljudi izašli na izbore 12.oktobra.
Taj dan većina građana Srpske neće glasati za stranke. Ni za jednu od ponuđenih. Glasaće za ljude koje poznaju ili za koje im je neko uputio molbu da glasaju.
Stranke u Republici Srpskoj su prevaziđene – nisu položile test izazova koje donosi 21. vijek, nemaju viziju Srpske 2020. i 2030. godine. Pojma nemaju kakav treba da bude odnos prema EU i NATO, Sarajevu i BiH, regionu, odnos regija unutar Srpske. Nijedna stranka u posljednjih osam godina nije imala snage da promijeni predsjednika, da izgradi i ponudi nova lica, da unutar stranke bude bar jedna frakcija.
SDS i PDP zajedno u posljednjih osam godina nisu ponudili, pronašli ili iznjedrili nijedno novo lice (izuzetak Aleksandra Pandurević).
Pravi lideri se okružuju ljudima koji su bolji od njih na nekim poljima, koji nisu uvijek istomišljenici nego misle svojom glavom i tako stvaraju nove lidere. Kod nas je to nezamislivo.
Niko još ne pominje opciju da bi DNS mogao dobiti mjesto premijera i da je Nedeljko Čubrilović, uz Igora Radojičića, jedini političar koji od marta 2006. godine nije promijenio, niti izgubio funkciju. Pavić je realno prestar za premijera. Čubrilović možda vreba iz prikrajka iako ga to zvanično ne zanima.
Ili šta ako neko (čitaj Vučić ili međunarodna zajednica) nakon izbora natjera SDS i SNSD da zajedno naprave Vladu? To se već desilo na bh nivou prije četiri godine i nikom ništa.
Niko nam od svih koji se nude – ni vladajućih, ni opozicije – nije ponudio rješavanje nagomilanih ekonomskih problema ni ozbiljan program koji obuhvata sljedeće teme:
1. Smanjenje državne administracije i smanjenje plata u javnom sektoru
2. Ukidanje povlastica za zaposlene u javnom i državnom sektoru (ne lažna obećanja jer su to već mogli uraditi u opštinama u kojim su na vlasti)
3. Ozbiljnu agrarnu reformu (jer nam selo odumire)
4. Reformu penzionog sistema (jer ono što se danas uplaćuje za Fond PIO isti dan potroše)
5. Reformu obrazovnog sistema koji školuje kadrove koji nikom ne trebaju i ozbiljnu kontrolu privatnih i državnih fakulteta (ukidanje mnogih nepotrebnih smjerova u srednjim školama i fakultetima, bolji program za osnovne škole)
6. Sistemska borba protiv kriminala i korupcije – ne samo deklarativna
7. Restruktuiranje Elektroprivrede, Pošte, Željeznica, OC Jahorina (plan za smanjenje nepotrebno nagomilanih radnih mjesta u čemu su učestvovale sve stranke u posljednjih 20 godina)
8. Reforma sistema zdravstvene i socijalne zaštite
9. Uvođenje profesionalnih menadžera i članova nadzornih odbora u državna i javna preduzeća
10. Strategija razvoja turizma koji ne koristi ni 30% potencijala (Banjaluka nema kongresnu salu, OC Jahorina propada, kriminal i nerad u TORS-u)
11. Diferencirana stopa PDV-a (vrijeme je da bude veća stopa na luksuzne stvari, manja na osnovne životne namirnice)
12. Ukidanje besmislenih i preskupih malih opština koje nemaju dovoljan broj stanovnika ni za mjesnu zajednicu
13. Ukidanje povlastica za poslanike nakon isteka mandata (dobijaju platu još šest ili dvanaest mjeseci)
14. Kulturu niko ne pominje, kultura (ako smo je i imali) je uništena, nema ni plana niti strategije razvoja, a kultura može umnogome pomoći i ekonomiji.
15. Izrada ozbiljnog i modernog urbanističkog plana Srpske i velikih gradova čime bi se spriječio urbicid koji traje već deceniju,a dodatno smanjio kriminal i korupcija koji su najveći u tom sektoru
16. Promjena koncepta Investiciono razvojne banke RS i nova makroekonomska politika sa posebnim osvrtom na domaće investicione potencijale
17. Itd..itd…
Nije dovoljno samo napisati uopštene i paušalne programske odrednice poput priče o bobri protiv kriminala i korupcije ili novim investicijama (kojih nema ni na vidiku a o tome sam pisao u vezi slučaja Gradiška u postu http://draganmocevic.com/
Sav program svih političkih partija u Srpskoj i BIH se svodi na podjelu fotelja, ministarskih i direktorskih funkcija. Ništa više. Ništa bolje.
Svi nam nude samo priče o tome da oni drugi ne valjaju i da su oni bolji. Poslije izbora će biti samo bolje onim koji se dočepaju funkcije, fotelja i državnih jasli. Građani će još dugo da plaćaju danak jer su nam političke stranke nesposobne da se uhvate u koštac s ozbiljniim problemima i reformama.
Postoji šansa i da su ova moja razmišljanja potpuno pogrešna. Možda se desi da sam i ja jednom dao pogrešnu procjenu. To će značiti da će 12. oktobra SDS pobijediti s jednim glasom više od SNSD-a, da će Tadić pobijediti Dodika i da će Bosić biti mandatar i premijer koji će reformisati i spasiti Republiku Srpsku.
Postoji teoretska šansa da se to desi. Malo je drukčije u praksi.
Ili će nam 12.oktobar 2014.g donijeti isto što i 4.oktobar 2010.g što sam i tada najavio mjesec dana prije izbora na blogu http://prime.ba/sta-donosi-4-okotbar-u-r-srpskoj-i-bih/ tj. ništa.
Da bih razbio mnoge teorije zavjere i laži koje kruže kako od zlonamjernih tako i konkurencije s ciljem mog diskreditovanja ili etiketiranja već osam godina, moram ovdje napisati da nikom ne radim kampanju, da nikom ne pomažem u kampanji i da me politika zanima samo u onoj mjeri u kojoj želim da građani žive bolje. Prema uvjerenju sam “opozicionar” i nadam se da će tako ostati, ko god bio na vlasti.
Nikada niko od gore pomenutih “političara” nije argumentima ili pouzdanim istraživanjima pokušao da me demantuje nego se sve svodilo na plasiranje lažnih etiketa i kvalifikacija. Pretjerali su, ali skroz.
Zbog ovog posta ću steći desetine novih neprijatelja, ali neka im je sa srećom. Nemam više namjeru da dajem medijima izjave na temu tzv. opozicije, a vjerovatno ni na temu izbora.
Ovo je moj lični stav objavljen na mom ličnom blogu.
Napomena: Za potpuno razumijevanje teksta je važno otvoriti i pročitati linkove koje sam postavio. Zbog dužine teksta sam iz posta izbacio iskustva s korupcijom u Brčko distriktu i mnoge druge podatke koji dodatno argumentuju neke od napisanih teza.
Napomena 2: Dan nakon objave teksta (5.avg) sam napravio dvije ispravke vezane za izbore 2004 i 2008.godine u Banjaluci.
2021