Dugo nisam ni pisao, niti javno putem medija komentarisao političku situaciju u Republici Srpskoj. I mislim da je tako i bolje kako za mene, tako i za sve one kojih se te analize tiču, jer u njima neće moći pročitati ono o čemu priželjkuju ili maštaju.
U prethodnih 13 godina često sam davao procjene situacije ili izbora. Na blogu postoje procjene koje sam dao za izbore 2010 i intervju nakon izbora 2010, potom za izbore 2014 i slično sam najavio u nekim izjavama za lokalne izbore 2016. godine.
Ono što i dalje karakteriše političku scenu u Srpskoj jeste apsolutna bezidejnost vlasti i opozicije, letargičnost, „stare“ i potrošene face, nedostatak novih ljudi i ideja, licemjerje, te potpuno odsustvo političke realnosti i svjesnosti značaja trenutka.
Nesposobnost rukovodstva SDS-a i PDP-a da u proteklih par godina artikulišu veliko nezadovoljstvo građana, ali i da iskoriste brojne greške i kriminal koji su slika i prilika koalicije SNSD-DNS-SP dovela je do toga da sve veći broj građana ne vjeruje toj i takvoj tzv. opoziciji. Ova opozicija nema ni politike ni programe osim što svaki dan napada vlast u RS da ne valja. To je dovelo i do cijepanja opozicije i stvaranja raznih novih stranaka i pokreta tipa Poligraf, Ujedinjena, Uspješna, Pozitivna, Bolja i svakakva Srpska, kao i mnogo nezavisnih kandidata, a sve to samo ide u korist aktuelne vlasti. Jeftini populizam koji je zbog toga trenutno na sceni i nametanje tema koje uopšte nisu suštinske neće popraviti stanje stvari. Malo će zatalasati javnost, pojačati mržnju i pljuvačinu, otjerati još neke normalne i samo ojačati vlast, koja jedina ima interese da sa suprotne strane dolaze takve neartikulisane ideje i pojedinci. Umjesto ukrupnjavanja političke scene imamo još više novih stranaka.
Ne smijemo zaboraviti da na izbore 2018. godine po prvi put izlazi generacija rođena 2000. godine. I da najvjerovatnije neće izaći, jer njima prepucavanja na temu ko je počeo rat, ko je spasio narod, ko je počinio kriminal u privatizaciji, koga je smjenjivao Ešdaun i brojne slične gluposti ništa ne znače. Oni usput ne čitaju novine, ne gledaju dnevnike. Ali to je već tema za razmišljanje političarima, građanima i svima onima koji će izaći na izbore 2018. godine.
S jedne strane teško je procjenjivati šta će se dogoditi za 14 mjeseci, ali nije nemoguće. Znam šta bi bilo da su izbori sutra. Bio bi to potop tzv. opozicije. Lično mislim da će SNSD, kako sada stvari stoje, pomesti stranke iz tzv. Saveza za promjene na izborima 2018. godine. Mislim da će ih do te mjere pomesti da će lomovi biti toliko veliki da će sva rukovodstva odletjeti ukoliko u tim strankama ima i trunke demokratije. Neke se stranke i pojedinci nikada neće oporaviti od tog debakla. Možda će SNSD biti toliko jak da će moći da se riješi ucjenjivačkog kapaciteta Socijalističke partije i znatno umanji uticaj DNS-a. U tom bloku će se naći i Ujedinjena Srpska jer je Stevandic, ma šta ko o njemu mislio, strpljivo gradio stranku na terenu i sada je veoma bitan igrač u tom bloku.
Ovakva opozicija, sa ovakvim liderima, nikada neće pobijediti SNSD. Jedino što se može desiti jeste da SNSD pobijedi sam sebe nekim podjelama, prinudnim smjenama ili potpunim gubitkom Vučićeve podrške. Ova opozicija ih nikada neće pobijediti. Doduše, u Srpskoj opozicija nikada nije ni pobijedila vlast. Plavšićka je pocijepala SDS i otela im vlast, Dodik i Ivanić su pravili manjinske „srpske“ vlade 1998. i 2001. godine, a 2006. vladu Pere Bukejlovića je srušio koalicioni partner Ivanić. Od kada je Čavić dao mandat Dodiku, SNSD suvereno vlada Srpskom. Jer Srbi u Srpskoj vole da glasaju za vlast.
Osim toga, od 2010. tvrdim da opozicija nikada neće osvojiti vlast u Srpskoj ukoliko ne osvoji vlast u Banjaluci. A sada su u Banjaluci slabiji nego ikad.
Paradoks je da nakon 12 godina SNSD-ove vlasti, brojnih afera, kriminala, korupcije, katastrofalnih kadrovskih rješenja, uništenih preduzeća i institucija, raznih neodržanih referenduma, odstupanja od evroatlantskih integracija, sukoba sa Ambasadom SAD, pa i posljednjeg autogola sa zahtjevom za smjenu Šnjegote – SNSD i dalje stabilno vlada.
Ali čak i takav SNSD ima i dalje najviše kvalitetnih i stručnih pojedinaca, posebno na srednjim i nižim pozicijama i ponovo ima šansu šansu da se reformiše i pročisti što nije uradio posle lokalnih izbora 2012.godine. Milorad Dodik i pored svih grešaka i afera ostaje najsposobniji i najpragmatičniji srpski političar u 21.vijeku a to mu priznaju i svi protivnici. Sukob sa međunarodnom zajednicom mu je bio nepotreban i za sada ga samo to može omesti u doživotnom vladanju Srpskom. Najveću gubitmici zbog lošeg stanja u opoziciji su upravo SNSD koji nije prinuđen da se mijenja ni popravlja, i naravno građani RS.
Možda bi čak za Srpsku bilo najbolje da nakon sljedećih izbora koaliciju naprave SNSD i SDS ili SNSD i PDP, pod uslovom da se dogovore da sprovedu suštinske reforme koje su neophodne Srpskoj. Tako bi se smanjio ucjenjivački kapacitet malih partija i dobila reformska vlada. Ali interesi Srpske i svih njenih građana nisu uvijek svim političarima na prvom mjestu.
Političke stranke u Srpskoj nisu zasnovane na idealima, već na interesima i moraju se brzo promijeniti i modernizovati ili će biti prevaziđene već na izborima 2022. godine. Mi u Srpskoj kasnimo u svemu za svijetom, pa tako i u modernizaciji političkih partija, ali to je neminovnost.
Političke stranke u Srpskoj nisu zasnovane na idealima, već na interesima i moraju se brzo promijeniti i modernizovati ili će biti prevaziđene već na izborima 2022. godine. Mi u Srpskoj kasnimo u svemu za svijetom, pa tako i u modernizaciji političkih partija, ali to je neminovnost.
Kandidati za predsjednika Republike Srpske
Tzv. Savez za promjene
Da je tzv. opozicija, koju čini tzv. Savez za promjene, imala imalo ideje o tome koga da kandiduje za predsjednika RS to bi uradila najkasnije u aprilu 2017. godine, jer je pitanje da li bi neko i sa tako dugom i ozbiljnom kampanjom mogao izaći na crtu kandidatu SNSD-a. Definitivno je da se za tri godine od trećeg uzastopnog poraza Ognjena Tadića na cijelom opozicionom spektru nije pojavilo nijedno novo ime koje bi možda moglo biti kandidat za predsjednika RS ispred tog tzv. opozicionog bloka.
Iako bi bilo logično da predsjednički kandidat bude predsjednik najveće opozicione stranke tj. SDS-a, svako živ pa čak i Vukota Govedarica zna da su mu šanse ravne nuli i da je pitanje da li bi pobijedio i u Gacku, tako da ta opcija ne dolazi u obzir.
Osim toga, slab predsjednički kandidat poput Vukote dodatno bi urušio izglede tzv. opozicije u RS da ostvari dobar rezultat na parlamentarnim izborima i moguće je da bi opozicija u parlamentu imala najmanji broj poslanika.
Još veći Vukotin problem jeste što će u slučaju poraza SDS-a odmah biti smijenjen sa čela stranke koja je predugo u opoziciji. U tom slučaju će se voditi novi unutarstranački rat za novog predsjednika SDS-a, a možda i predsjednicu, kako neki planiraju.
Spekuliše se sa kandidaturom Miće Mićića, koji je nesporno jak kandidat, a možda čak i ponajbolji mogući iz posrnulog i okrnjenog SDS-a. Iako odličan gradonačelnik Bijeljine, sa imidžom dobrog domaćina, Mićić ipak nema kapacitet da izvede nove glasače, nema tim koji može nadomjestiti njegove nedostatke i možda je više šanse imao 2014. godine nego sada. Mićić je 2016. sa jedva 500 glasova razlike dobio lokalne izbore za gradonačelnika Bijeljine, koju je u posljednjih 12 godina preporodio, pa čak ni tamo nije ostvario uvjerljivu pobjedu. Mićić je odugovlačenjem i zakašnjelom nominacijom izgubio šanse za pobjedu, a u slučaju poraza na izborima izgubio bi i fotelju gradonačelnika Bijeljine. Previše rizika za Mićića.
Mirko Šarović se takođe pominje kao mogući kandidat, ali mi se čini da on nema podršku ni u SDS-u, tako da od te kandidature nema ništa.
U javnosti se takođe spominje i Milan Miličević, koji je možda dobar načelnik Teslića, ali trenutno nema predsjednički potencijal, nema lidersku harizmu i prilično je nepoznat široj javnosti, a do izbora je ostalo još samo godinu dana.
Predsjedničke aspiracije ima i Mladen Bosić, ali on mudro pušta da se drugi obračunaju pa da pokuša uticati i trgovati da on bude kandidat. Zvuči i smiješno i strašno, ali nije slučajno Bosić iza sebe ostavio SDS sa prilično slabim liderom, što pokazuju i najnovija istraživanja iz juna. Bosić je i 2014. kalkulisao sve do maja kada je shvatio da nema šansi u predsjedničkoj trci, pa je vruć krompir uvalio drugima i tako opoziciju doveo u cajtnot.
Osim toga, i dalje mislim da predsjednik RS u narednom mandatu mora biti neko iz Banjaluke, Istočnog Sarajeva ili Bijeljine.
Tzv. SzP bi možda mogao ponuditi i Dragana Čavića, vjerovatno najboljeg kandidata kojeg sada ima u okviru stranaka koje čine Savez. Ali to se vjerovatno neće desiti jer Čavić ne može dobiti podršku svih važnih ljudi u SDS-u, a i NDP je oslabljen raznim preletima i napuštanjima u posljednje vrijeme.
Mladen Ivanić, vječiti funkcioner još od vremena kada je kao Titov pionir bio u izviđačima, u svoj trofejni funkcionersko foteljaški CV nije upisao još samo funkciju predsjednika RS. Ambicija postoji, apetit je veći nego ikad, ali je pitanje da li će SDS biti toliko lud da tu kandidaturu prepusti Ivaniću. On je kandidaturu najavio odavno ali indirektno i sada mjerka ko je s druge strane crte da bi znao je li izborna trka zicer ili opasnost. To bi uništilo šanse da se SDS bar malo oporavi i poboljša sopstveni parlamentarni rezultat. Alternativa Ivaniću jeste da ubijedi SDS da opet bude kandidat za člana Predsjedništva.
PDP kao stranka se tu ništa ne pita jer su već godinu dana PDP i Branislav Borenović politički taoci foteljsko-kadrovskih akrobacija koje Mladen Ivanić sprovodi na nivou BiH. Nepotizam u sarajevskim kabinetima, jaranske zahvalnice, poltroni i poslušnici su na listi onih koje je Ivanić udomio na razne nivoe, od savjetnika, preko direktora agencija pa sve do ambasadora. Iako dobar univerzitetski profesor, dobar ekonomista, Ivanić je već 40 godina na raznim funkcijama i nema više pravo da ikome priča da je on drugačiji ili da je promjena.
Borenović nema ni snage ni volje, a ni hrabrosti da se uhvati ukoštac s tim problemom. Jedino kadrovsko rješenje kojem je kumovao Borenović jeste imenovanje Aleksandra Zolaka za direktora Agencije za lijekove BiH i to je ujedno jedino pozitivno i hvale vrijedno imenovanje koje je tzv. SzP imao u ove tri godine vlasti na BH nivou . To je osjetio svaki građanin BiH koji sada kupuje znatno jeftinije lijekove.
Jedino što je sigurno jeste da će u slučaju poraza Ivanić vrlo brzo na „zahtjev članstva“ smijeniti Borenovića i preuzeti vođenje PDP-a. Borenović je trenutno i najbolji mogući kandidat u opoziciji za premijera RS ili predsjedavajućeg Savjeta ministara ukoliko bi taj blok dobio priliku da formira vlast.
Pitanje je i kakav će dalji politički angažman imati Ognjen Tadić, da li će do tada napraviti svoju stranku i koga će podrzati ili će se opet oprobati kao nezavisni kandidat jer se ne smije zanemariti da je na izborima 2014. osvojio oko 300.000 glasova. Tadićevi promašaji poput „Lako noć, Republiko Srpska“ (zaboravljeno do 2014. godine) ili očajnog i katastrofalnog nastupa u TV duelu sa Dodikom još bi se nekako i zaboravili da posljednjom serijom „ljubavnih pisama“ upućenih rukovodstvu SDS-a nije sam sebe udaljio od četvrte nominacije. Umjesto da „tihuje“ u svom nezadovoljstvu i čeka svoju novu šansu, Tadić je porušio mostove saradnje s SDS-om i sam sebe eliminisao iz potencijalne kombinatorike. Paradoks je da je taj i takav Tadić, trostruki gubitnik na predsjedničkim izborima, i dalje možda najveći potencijal i najbolji kandidat koji je mogao izaći na crtu kandidatu SNSD-a.
Ko onda?
Iako to niko od opozicije ne vidi jer su zauzeti borbom za fotelje i svojim sujetama, na tom – hajmo ga tako nazvati – antirežimskom spektru, postoji čovjek koji bi mogao biti dobar opozicioni kandidat za predsjednika RS. Ukoliko bi sada počeo kampanju i stvorio zanimljiv tim saradnika desilo bi se da po prvi put Srpska ima takvog predsjednika.
Njegove izjave i poruke koje javnost povremeno može čuti su konstruktivne, pomirujuće i vrlo razumne, a nastupi izuzetno pristojni. Vrhunsko obrazovanje u svojoj profesiji i karijera bez mrlja i afera nedostižni su ostalim kandidatima iz opozicije.
Ukoliko bi uspio da formira zanimljiv tim savjetnika, da sa svojim timom nadomjesti nedostatke oko ekonomskih i međunarodnih tema, organizuje dobru i kreativnu kampanju, ovaj kandidat definitivno bi mogao da pomrsi račune kandidatu vladajuće koalicije, ali i bude dašak vjetra u leđa ove bezidejne opozicije. Moguće slabosti i nedostaci se u kampanji lako daju popraviti.
Naravno, pitanje je da li bi on bio spreman da to prihvati kao i da li bi tzv.opozicija bila spremna da funkciju predsjednika povjeri čovjeku koga ne kontroliše, ali je to trenutno jedina osoba kojoj mogu ponuditi da se prihvati te funkcije, a da ima šanse za pobjedu.
Milomir Savčić, general major Vojske Republike Srpske, predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske je možda jedini kandidat sa šansama za pobjedu za Predsjednika Srpske.
Ratni komandant 65.motorizavanog puka, najelitinije jedinice u sastavu VRS. Teško ranjen u ratu i odlikovan madaljom za vojne zasluge, ordenom za vojne zasluge sa srebrenim mačevima i ordenom Karađorđeve zvijezde.
Milomir Savčić je rođen 1959.godine i isto je godište kao Milorad Dodik.
Nedostatak znanja engleskog jezika, kao i nedostatak isustva u privredi se može lako nadomjestiti sa timom kvalitetnih saradnika i savjetnika. Uostalom, ni neki prethodni premijeri i predsjednici nisu imali pojma o ekonomiji a ni znanje engleskog jezika. Bez obzira na ovlaštenja budući predsjednik mora povesti više računa o kulturi i obrazovanju, barem kroz mehanizme kontrole ili dizanja pažnje u javnosti o ta dva ogromna problema Srpske.
Srpska do sada nije imala generale na važnim pozicijama osim Manojla Milovanovića, ministra odbrane u prvoj Dodikovoj vladi 1998.g. U Federaciji i u Hrvatskoj generali kao ministri su redovna pojava.
Savčić iza sebe nema mrlja i afera, djeluje mi kao čovjek koji bi mogao pomiriti istok i zapad Srpske. Svojim izjavama nikada nije palio vatru, uvažavao je sagovornike, bio je konstruktivan i ima poštovanje prema institucijama RS i BIH. Savčić bi u tomo slučaju samo morao biti veći legalista kada su u pitanju presude Međunarodnog suda pravde u Hagu jer sada kao predsjednik BORS-a ima često previše ličan i emotivan odnos prema tom problemu. Predsjednik Srpske bi morao tu biti dosljedan i poštovati to zbog odnosa sa međunarodnom zajednicom. Savčić ne bi smio upasti ni u razne zamke u vezi socijalnih davanja i sličnih tema. Važno je samo da mandat za sastav vlade dobije onaj ko donese 42 potpisa.
Naravno, ovo je samo procjena nekoga ko se bavi komentarima političke situacije ali i mi komentatori imamo pravo na svoj stav.
Nisam ljubitelj vojske i policije na rukovodećim pozicijama ali po prvi put mislim da je Srpska spremna za to jer boljeg rješenja za kandidata opozicionog bloka nema. A da nam u narednom periodu treba čvrsta i poštena ruka i vojnička disciplina, treba nam.
Mnoge drzave su imale generale kao ministre, predsjednike ili premijere, pa sve do Kolina Pauela, drzavnog sekretara SAD. Mozda je vrijeme da i mi probamo.
Mislim da bi Savčić bio idealan kandidat. Što ne znači da će biti.
Milomir Savčić, general major Vojske Republike Srpske, predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske je u ovom trenutku možda jedini kandidat sa šansama za pobjedu za Predsjednika Republike Srpske.
Savčića nikada nisam vidio uživo, nismo se upoznali i ova procjena je samo na osnovu onoga što sam u medijima vidio i čuo o njemu i mojh analiza političke i javne scene u Srpskoj.
Koalicija SNSD – DNS – SP – US
S druge strane, ni u aktuelnoj vladajućoj koaliciji ne manjka kandidata. Radmanović, Cvijanović, Špirić… Lično mislim da je i Sredoje Nović dobar kandidat. Najsigurniji pobjednik bi sigurno mogao biti Radojičić, ali on je Crnogorac pa ne može biti kandidat.
Ne treba zaboraviti ni Marka Pavića, koji sigurno neće biti kandidat, ali će ispregovarati dobro svoju podršku. DNS ima još Nedeljka Čubrilovića, koji bi po godinama i biografiji mogao biti kandidat za predsjednika. Socijalistima će cenzus biti san pa ne smiju ni pomišljati ni na kakve kandidature.
Ipak, ime koje se u javnosti provlači, iako dosta stidljivo, jeste ime Siniše Karana, aktuelnog generalnog sekretara Kabineta predsjednika RS, možda i najozbiljnijeg kandidata kojeg SNSD može da ponudi. Čovjek je bio na čelu Komisije za provođenje projekta referenduma, pridobio je simpatije javnosti zbog svoje pristojnosti, dosljednosti i teme. Iako lično mislim da je taj referendum bio nepotreban i da je donio kontraefekte (sankcije Dodiku, a time i Srpskoj) te da su na njemu samo zaradili pojedinci, Karan je svoj dio posla odradio odlično. Odbacivanje optužnice koju je podiglo Tužilaštvo BiH samo je dodatni argument. Jedan od rijetkih ljudi koje bi mogao ponuditi SNSD, a da iza sebe časnu karijeru i da nema afere.
Ni Karan nema tim, ali vjerovatno ima povjerenje Dodika čim mu je povjerio da vodi „Operaciju Referendum“. Jedino što mi se lično ne dopada kod Karana jeste to što mislim da nije dobro da nam u 2018. godini na čelo države dođe kadar Udbe, ali i Putin, pa i Karamarko, u našem okruženju, dokaz su da tajne službe vladaju svijetom.
Zato mislim da je i Sredoje Nović dobar kandidat SNSD-a ukoliko dobije podršku stranke. Bivši ministar policije, direktor agencije SIPA, ministar u Savjetu ministara, ali i pouzdan dugogodišnji saradnik predsjednika Dodika, on je ime koje bi moglo dobiti dovoljnu podršku glasača SNSD-a i partnera. Opet Udba, jer nam je to sudba.
Nebojša Radmanovic osim ambicije nema izgledne šanse za pobjedu, pa će mu Dom naroda i u sljedećem mandatu biti dobra fotelja pred penziju.
Predsjednička trka Karan – Savčić bi do zadnjeg časa bila veoma neizvjesna ali ta dva čovjeka bi mogli dostojanstveno obavljati funkaciju Predsjednika Srpske. Bar se menni tako čini za sada.
Jedno je sigurno, face koje se vrte na političkoj sceni još od 2006.godine niti mogu niti imaju šansu da nešto promijene ili pobijede.
Znam da se ovo neće dopasti mnogima , da ne kažem nikome od političara u RS, ali nikada ne bi trebalo „ubijati glasnike loših vijesti“, a meni često zapadne da budem baš taj glasnik.
Mnogi članovi stranaka i njihovi botovi će me nakon ovog teksta pljuvati, olajavati, klevetati i provlačiti kroz blato, ali spreman sam uvijek da čujem argumente suprotne strane, da vidim istraživanja koja me demantuju ili da mi neko pokaže u kojoj sam procjeni izbora od 2004. pa naovamo pogriješio.
„To što još uvek kod nas glasnika loših vesti okrivljuju da je on uzrok lošeg stanja, to je izraz koliko naivnosti toliko i ideološke zatucanosti.“
Naravno, izbori su još uvijek daleko, daleko je i oktobar 2018. godine, ali to što se već sada toliko govori o tim izborima znači da niko ništa ne radi i da nemaju rješenja za ekonomske probleme. U tom slučaju priča o izborima dobro dođe da se skrene pažnja sa važnih stvari.
Uz dobru kampanju do oktobra 2018. ponešto se može i promijeniti, ali ne može previše.
Do tada će iz Srpske da se odlije još mnogo mladosti, pameti i dobrih radnika.
Zato kao pojedinci ne smijemo ćutati.
Zato moramo reći da mislimo svojim glavama i vjerovati da besperspektivnost može postati prošlost, a da optimizam može postati drugo ime za budućnost.
Mnogi ćute jer čuvaju svoje pozicije, fotelje, povlaštene poslove i ugovore, ali to je samo kratkoročno veoma profitabilno. Paze se da se nikome ne zamjere, ni mišlju, a kamoli riječima i djelima.
Naplata će im stići sa kamatom za nekoliko godina.
Neko ce reći da ovim tekstom tvrdim da su svi isti. Nisu svi isti. Ne mogu i ne smiju biti isti. Ali nema ni neke suštinske razlike. Nisu ni drugačiji ni bolji. Oni koji žele od građana Srpske dobiti šansu da vladaju moraju biti mnogo bolji od onih koji sada vladaju. Ne mogu oni koji su godinama opravdano prozivali Špirića da je zaposlio sina u ambasadi, odmah pozapošljavati svoju djecu po MIP-u. (Ne, oni nisu isti ali liče kao jaje jajetu, rekao bi Đ. Čvarkov)
Srpskoj treba generacija novih, pametnih i sposobnih ljudi na važnim pozicijama, ljudi sa iskustvom, profesionalnim i životnim referencama koji imaju druge životne izbore osim politike. U kombinaciji sa profesionalnim politčarima to može biti dobitna kombinacija.
Republici Srpskoj je hitno potrebna koalicija sposobnih a ne koalicija podobnih.
Republici Srpskoj je hitno potrebna koalicija onih koji misle svojom a ne tuđom ili samo partjskom glavom.
Republici Srpskoj je hitno potrebna koalicija stvaralaca i radnika a ne parazita i neradnika.
Republici Srpskoj je hitno potreban optimizam. E, to već teže ide.
Privrednici, poljoprivrednici, kulturni radnici, profesori, doktori, stolari i pekari, konobari i šumari, a i svi ostali moraju biti glasniji ako žele da nam bude bolje.
Moji prijatelji iz Hrvatske su prije par godina u jednoj kampanji rekli: „Mi čekamo nas“.
Ali doslovno Srpska i BiH čekaju i trebaju svakog od nas, od toga da počistimo i uredimo svoje dvorišta, iskrčimo svoje njive ili da radimo posao na najbolji mogući način i damo svoj doprinos da stvari krenu nabolje.
O izborima za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskg naroda, parlamentarnim izborima, mogućim frakcijama u SNSD-u, pokušaju sve većeg uticaja Trilaterale i raznih neformalnih grupa na poziciju Srpske, o ostalim prilikama i neprilikama u nekom sljedećem tekstu.
A možda ni nas ni Srpske ne bude kao što sam prošle godine najavio u tekstu Zašto najkasnije za 30 godina neće postojati Republika Srpska???
Napomena: Zašto stalno pišem tzv. Savez za promjene
Nedosljednost stranaka koje čine taj savez se pokazala na lokalnim izborima 2016. U pojedinim opštinama su se utrkivali ko će u savez sa SNSD-om, a oni koji nisu uspijevali u svom naumu nakon izbora su napuštali opoziciju i prelazili u stranke koju čini SNSD, sa koalicionim partnerima. Pravi savez bi bio dosljedan, a ovako je to zaista samo tzv. Savez. Drugi razlog zašto predznak „takozvani“ jeste što se svaki ozbiljan savez, a posebno tzv. Savez za promjene treba sastajati ako ne svakih sedam dana onda bar jednom mjesečno. Ovaj tzv. Savez se sastaje samo kada se njegovi članovi ne mogu dogovoriti oko nekih fotelja u Sarajevu, a i tada ne kao politički savez nego kao interesna grupa koja krčmi fotelje i uticaj. A zašto tzv. opozicija? Pa neko ko ima člana Predsjedništva BIH, tri ministra i tri ministarska zamjenika u Savjetu ministara, desetine direktora državnih agencija, vlast u polovini opština i na kraju neko ko krčmi ambasadorske fotelje zaista ne može ni u ludilu za sebe reći da je opozicija. I zato je to za mene takozvani savez uz obavezno tzv.
Napomena br. 2: Malo je poznato da sam lično prisustvovao onom „famoznom sastanku na Jahorini na kome su plaćenici pravili plan za rušenje vlasti“ kako su pisali neki mediji. Početkom oktobra 2015. predstavnici tzv. SzP, konkretno njih 25, na Jahorini je dobilo uvid u istraživanja u kojima im je predviđen pad rejtinga i debakl na izborima 2016. Njih 25 je to vidjelo, saslušalo i ništa nisu promijenili isti oni sada nastavljaju da rade na isti način a očekuju drugačiji rezultat. O ostalim detaljima ne mogu i za sada neću pisati.
Lično sam uvijek cijenio više komentatore koji skupe hrabrost i imaju stav pa svoje procjene u pisanoj formi saopšte mnogo prije izbora, a ne samo analiziraju ono što se desilo.
Bonus track:
A, mi šutimo oduzeti
nevažni, izuzeti, poraženi
sjete nas se
samo kad su izbori…
2021